Navršilo se četrdeset dana od smrti Razije Mujkić iz Varcar Vakufa.

Kuća Razijine mlađe sestre Sene u Polju kod Cazina u kojoj je rahmetli Razija živjela od 1995. pusta je i tužna.

Ovdje u Canadi, ni Razijina najmlađa sestra Hajra ne može se još pomiriti sa bolnom činjenicom da Razije više nejma. Ne može prežaliti što zbog korone nije mogla lani, niti ove godine u Bosnu kako bi i ona Raziji hizmetila zajedno sa Senom i njenom kćerkom Belmom, zetom Sulejmanom. Razija u finim haljinama, pod jabukom, u šarenoj bašči. Tumačimo san: Razija je u džennetu! Zaslužila je, a Dragi Bog najbolje zna.

Ostale su slike teškog bolesnika koje su stizale preko Messengera.

Razija je bila okružena pažnjom ljubavlju, brigom i hizemrom kojim su je Sena i ukućani nesebično darivali kako bi joj olakšali tešku bolest. Pitali su je kao malo dijete, kupali i presvlačili, bdijeli pokraj bolesničkog kreveta, kako bi joj uz Božju pomoć i zalagenje doktora koje su joj dovodili i kojima su je vodili, produžili život. Familijarnu, ljudski zadaću ispunili su na najbolji mogući način, ali Bog je uzeo Raziju k sebi. Bog uzima najbolje među nama.

Hamdija, Razija, Sena i Hajra su potekli u Rici, u kovačkoj obitelji Mujkića, Mehe i Zibe, u jednoj od onih kuća u nizu u Gornjoj mahali koju je prije Drugog svjetskog rata sagradio Crveni krst kako bi udomio beskućnike kojima je vatra sažegla sve kad je ono Rika gorila.

Kovačnica Mujkića bila uz rički most, naspram džamije, u njoj je kovao Mehin brat Hamko i sin Hamdija. Kovali kose, klepali lemeše i sikire, potkivali konje. Mehu vidim kako sjedi na ćepenku, zašao duboko u godine, puši, čas mu pogled pada na kovačku vatru u kovače Hamku i Hamdiju, čas pogleda na svijet koji promiče Rikom. Umro je od boslesti i starosti, ne stekavši penziju ostavivši u ament Raziji očinski teret brige oko obitelji. Hamdija se oženio i odijelio, a Razijina djevojačka pleća pritislo je toško očevo brime brige oko obitelji, majke i dvije sestre. Zadaću je isunila na najbolji način žrtvovaši sebe, udaju, sreću sa svojim mužem i djecom.

Zaposlila se u  tzv. društveno-političkim organizacijama (Komitetu) kao čistačica i kurir, kafe kuharica. Pretprošle godine, službenica Boja koja je sa Razijom dugo godina radila, raspitivala se kod Hajre:

„Kako je Raza’ Voljela bih je vidjeti. Eh, koliko mi je samo kafa ispekla!“

Nikad Razija nije zakasnila na posao, nikad joj nisu našli ni trunku prašine u kancelarijama, znala je visti s one strane velikih pendžera na vrtoglavoj visini, da bi ih očistila, kao akrobata. Hitro bi raznosila pozive i poštu s kraja na kraj grada, pa hitila kući, ponekad zastani na pragu kovačnice Omera Zonića kako bi razmijenili koju riječ.

U kući u Rici ništa nije manjkalo, nije se bilo ni boso ni golo, ni žedno ni gladno. Kupila adio-aparat i gramofon, tada rijetkost u Rici. Kuća blista od čistoće. Kroz otvoren pendžer dopire u Mahalu Razijina, Senina i Hajrina pjesma; pjevački dar prišao na njih s majke Zibe koju često prate u pjesmi. Safet Isović im zakletva, vole Zaima, Zehru. Razijina je najomiljenija pjesma „Vrbas voda nosila jablana.“ Vrbas je odnio kujundžiju Muju na jablanu, ali Vrbas nikad nije „razabrao i vratio jade“ Razijine, niti se ona ikad požalila na svoju sudbinu. Bila je sretna jer su čeljad u kući punoj berićeta bila zadovoljna.

Dala je Razija Senu u školu i kao trgovca izvela je na selamet; Sena je radila sa Rabijom Mehdić Herić u tada jedinoj knjižari u gradu, u prvom dućanu do Džamije. Udala se za Omera Pupića, učitelja koji je službovao u okolini Cazina, tamo i ostala do danas.  

Hajru, nakon završene gimnazije u Varcaru, spremila o svom trošku u Banju Luku na Pedagošku akademiju.

Kada su se Sena i Hajra udavale, Razija je svakom svatu po boščaluk dala.

Bila je vrijedno mahalsko ričko čeljade. Nikad besposlena. Ako nije na radnom mjestu, jest u kući za stanom, ili veze, kera, plete, pere. Iza sebe je ostavila desetine metara ponjave, finog veza i heklanja; motivi starinski, bosanski, ne zna se koji je ljepši od ljepšeg.

Najbolja su joj prijateljice bile Kadira Darkulić iz Mahale i SlobodankaPijetlović iz Kaljadžića mahale, Đokina kći, Ljubina sestra koja je nekad radila u Komitetu. Njih tri bi zajedno izlazile ponekad u Hotel, odlazile na priredbe u Dom kulture, u kino, ili na igranke. Plesalo se na ploči ispod Grajića kuće, svirali Velići, Svetinovići, Bašići.

Djecu nije stekla, pa je Hajrinu i moju djecu Almu i Mirzu, Seninog rahmetli Aska i Belmu, volila kao da su njena. Učila ih slovima i računu. Kada su potekli unuci Lejla, Muamer, pa Mala Lejla, Jasmina, ko sretniji od Razije. Kad smo na okupu, tutka im marke da sebi kupe sladoled, gavlja kod Mede u prodavaonicu i donosi slatkiše. Kad se rastajemo, daruje našim im čokolade, bombone, chips, smoki. Uvijek bi ih obveseli kakvim slatkišem, ali i pjesmom, lijepim savjetom, podukom, pričom i uspavankom. Od milja zvali su je Zija i Gaga. Nesebično im se s ljubavlju darivala svim bićem, dijelia s njima radost života; Asmira, Seninog sina jedinca, borca Armije RBiH kojeg su ubili Abdićevci, nikad Razija nije prežalila.

Pod četničkom strahovladom i nasilnicima koji su ih malo, malo, pa iz kuća oružjem izgonili, prijetili ubojstvom, Razija se brinula o bolesnoj majci. Nakon smrti majke, umro je i Razijin brat Hamdija, pa je ostala sama, skamenjena u strahu terora „osloboditelja“ (ustaša) za koje je tvrdila da su bili opakiji od četnika.

Hajra često prepričava kako je Razija pisala pismo šefu četničke policije Kesiću tražeći objašnjenje zašto su Hajra, Alma i Mirza u kućnom prtivoru, zašto ih ona ne može obići, zašto Hajri ne dozvoljavaju ni posjetiti majku na umoru, Alma i Mirza svoje nane u Rici, tek nekoliko stotina metara daleko, a kao da su na svjetlosnim godinama udaljenim planetama. Pisati Kesiću nije smio svako.

Ne jednom, Hajra je pripovjedila;

„Spremila Razija puna kolica hrane. Platila komšiji Rasimu da zajedno s njom kolica doveze do zgrade u kojoj su Hajra i djeca bili zatočeni sa još devetero gradske nevine čeljadi. Kada su njih dvoje prolazili preko pijace, presreo ih je naoružani četnik. Kolica je prevernuo, Rasima dobro istukao, pa ga raskrvavljenog natjerao s Razijom nazad u Riku.

Kada su najzad Hajra, Alma i Mirza sa ostalim građanima, te nekliko mučenika logoraša s Manjače strpani u autobuse i u Jajcu razmijenjeni za zarobljene četnike, Razija je od tuge za pala u nesvijest.

Velika je i nesebična ljubav Razijina. Život joj se savršeno uklapa u poslovicu; „Sve za druge, malo ili ništa za se.“

Kada je Alija halalio Varcar i patnje Varcarana, njihov strah od četnika i ustaša, pretrpljeni teror i sve što su vijekovima tekli, pa kada ih je uz pomoć svojih izvršitelja u Ratnom predsjedništvu Mrkonjić-Garada na čelu sa Sulejmanom Cerićem, dizao sa njihovih starinskih ognjišta, i Razija je spakovala ono sirotinje. Dok je bogatijim Ričinima bio malo i čitav šleper da bi prebacili svoju pokretnu imovinu u Ključ, Sanski Most, Bugojno, dotle za Raziju nije bilo ni kvadratnog metra na kamionu, ni za nju ni za njene, uglavnom ručne radove, vezove, ćipke…

Prije daytonske selidbe Varcarana, molio sam u Ključu Sulejmana Cerića kojemu sam predao novac koji su prikupili varcarski proganici u Zapdnoj Europi) da kad budu prtljali sve mučenike iz Varcara, neka ne zaborave ni Raziju. I, u silnoj svojoj pohlepi, Alijini teklići su „zaboravili“ Raziju, pogazili moju molbu i svoje obećanje da neće. Ne dočekavši Raziju, Sena, majka palog borca Armije RBiH se po crkavici i duboku snijegu zaputila u Ključ, tamo se srela sa Cerićem,  pitala ga za Raziju. Bio je sert i drzak prema njoj. Sena je u Ključu tražila prijevoz do Varcara, pa najzad srela komšiju Muću iz Polja, vozača pokretne radionice Alagićevog Sedmog korpusa ARBiH, pa su se zaputili u Varcar po Raziju i ono malo njene sirotinje.

Razija je je bila sretna što je uspjela sa sobom ponijeti nekoliko kofera njenih ručnih radovima koje je stvarala čitav svoj život, koje je kasnije razdijelila i poklonila.

Privikla se Razija na novu životnu sredinu, toplu, svijetlu i ljubavlju ispunjenu kuću Omerovu i Seninu. Nikad bez Razije fldžan kahve nije popijen, nikad za sofru prije Razije nisu sjeli. Uvijek govorili nekome od ukućana „Zovi Raziju!“  I, ona je stidljivo i snishodljivo uz veliku zahvalnost prihvatala punuđeno, ali uvijek nakon što je više puta nutkana. I, bila je zahvalna.

Bila je rahat u svojoj sobi. Imala je televizor; kad bi poželjela, mogla je biti sama. Nikad bihuzurena. Ali, voljela  je čeljad i društvo. Bila je draga svima koji su je u Polju poznavali, poštovana i voljena jer je kao insan to zaslužila svojim karakterom i primjerom. Kao džematliju, i hodže su je hvalile.

O bajramima, pohodila je Razija sa Senom, Belmom, Sulejmanom i unučadi Varcar,. Prvo na mezar Uspolje, El fatiha umrlim. Ustvari, čitava Rika je postala mezarem. Zavraćala se u haman opustjelu Mahalu, s tugom prebirala uspomene pred kučom koja je nekad bila kuća, sada razvalina. Obnemogla na nogama, zadnjih godina nije niti ulazila u Mezar, ostajala bi pokraj ograde na ulici, a u Mahalu ionako nije mogla. Ljute rane, dosoljene.

Rado je i mene dočekivala kada bi se pojavi u Cazinu. Voljela je kada bih se šalio na svoj, ali i na njen račun, kada bih glumio i oponašao naše Ričane koje smo poznavali, s kojima smo rasli i s kojima nas je rastavili četnici, ustaše i Alijini pehlivani.

Nekoliko Razijinih ručnih radova krase našu kuću i podsjećaju nas na jedno fino ljudsko plemenito umjetničko čeljade.

Čitav joj život je bio ispunjen umjetnošću, u prvom redu umjetnošću preživljavanja. Život je nije milovao, da pače durala je udarce kovačkim „velikim čekićem,“ mlavljena hamerom, ali nije se dala oboriti, dobra je to rička mazija i japija, neuništiva. Ništa je nije spriječilo biti i ostati čovjek, uspravan, dureći; potvrdila se kao umjetnik, ne samo u preživljavanju. Razija je bila pravi izdanak umjetničke Rike i Varcara. Lijepo je pjevala sevdalinke. Vezla je uz pjesmu, ponked i suze, izvezla vezove šarenih bosanskih cvjetova. Umjetnost je krasila Raziju, kao što ju je resila istinska ljubav i odanost familiji, prijateljima.

Voljela je cvijeće, savijala mačke oko sebe.

U Mezaru u Polju, usnula Razija.

S Razijom je tamo je i dio nas. Ostala su draga sjećanja na nju čiji je život protekao u znaku “Sve za druge, malo ili ništa za se.” 

A svi oni koje je Razija zadužila, odužili su joj se s ljubavlju svako na svoj najbolji način!

• Osvrt povodom najnovijeg srbovanja književnika, novinara, prevoditelja, beogradskog kolumnista sarajevskog „Oslobođenja“ Muharema Bazdulja sa Nemanjom Kusturicom i Petrom Handkeom u Višegradu

• Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu, mjestu strašnog genocidnog zločina gdje su za vrijeme okupacije 14. juna 1992. četnici spalili 70 živih ljudi, žena i djece

• Umjesto da filmadžiji Nemanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja živih civila u njihovim kućama bude motiv za umjetnička djela, osudu tog zločina, oni pjevaju i rugaju se žrtvama genocida kojeg inače negiraju i to u samo predvečerje svjetskog Dana pobjede nad fašizmom

Nije vijest dana da je Muharem Bazdulj, pisac, prevodilac, beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ pjevao i igrao sa negatorima genocida nobelovcem i četnicima po vokaciji Handkeom i Kusturicom. Jer, Bazdulj odavno pripada društvu negatora genocida i to javno to ponavlja i dokazuje, bilo kao pomoćnik urednika nekad ili kao beogradski kolumnista sarajevskog dnevnika „Oslobođenja“ zadnjih godina.

Nije vijest da se „Oslobođenje“ izjavom glavne urednice Vildane Selimbegović javno odreklo svoga beogradskog kolumniste Bazdulja. Vijest bi bila da ga se odrekla davno, umjesto što je pristala da joj četnik Bazdulj bude desna ruka dobro plaćen da bi srbovao u tom biltenu SDA. Bazdulj je do 2012. Kada je preselio u Beograd do 2012. drugo po rangu uredničko mjesto u „Oslobođenju.“ Taj i takav četnik nije smetao ni SDA ni Selimbegvićki, a ni onima koji ga tek danas, poput Komšića, Tulića…, nazivaju četnikom.

Na četništvo obloporna Vildana Selimbegović, urednica “Oslobođenja”

Selibegovićki nije smetalo Bazduljevo srbovanje ni nakon njegova preseljenja u Beograd; da pače, iz četničke prijestonice nastavio je pisati komentare koji nisu tuknuli niti bazdili Selimbegovićki četništvom, a ni mnogima koji danas negoduju zbog Baduljevog pjevanja sa Nemanjom i Handkaom, negatorima genocida sve trojicu nazivajući četnicima.

Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu gdje su vrijeme okupacije u prošlom ratu četnici spaljivali žive nedužne ljude, muslimane Bošnjake. Umjesto da filmadžiji Namanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja nedužnih ljudi u njihovim kućama bude motiv za stvaranje umjetničkih djela u kojem bi osudili genocid, oni su na mjestu strašnog zločina ismijavali žrtve i rugali im se.

Bazdulj je 2016. napustio beogradsko „Vreme“ koje je bilo demokratsko glasilo. Da li je svojom vojom, ili je morao otići jer je urednicima zasmetalo njegovo srbovanje, otvoreno je pitanje.

Ali, sve do pjesme sa Namanjom i Handkeom u Višegradu prije par dana, taj i takav Bazdulj nije smetao i Vildani ni Komšiću, ni Tuliću, a još gore – ni SDA-vlasnicima i čitateljima koji se sada javno protive četniku Bazdulju. Ali jeste nekolicini sarajevskih intelektualaca i novinara, poput Senada Avdića i damaturga Almira Imširevića, što je jako važno. I potpisnik ovih redova se, međutim, davno usprotivio ne samo srbovanju Muharema Bazdulja, nego i uredničkoj politici “Oslobođenja“ koja dopušta i negiranje genocida i države RBiH, po mjeri i kalufu SDA koja preko svojih tajkuna financira „Oslobođenje.“

Opsjednutost Bazduljevih četništvom

Muharem Bazdulj je rodom iz Travnika, kao i nobelovac Ivo Andrić kojem je Nemanja posvetio Andrićgrad u Višegradu potrošivši miljune maraka koje mu je nezakonito namaknuo Dodik.

Bazdulji su porijeklom iz Istočne Bosne. Muharemov djed je bio hodža. Bazdulji su utekli od četničkog noža u toku II svjetskog rata. Muharem je preživio četničku opsadu Sarajeva, ali opčinjenost katilom njegove obitelji, Sarajeva i Bosne – nije popustila. Stoga, za malo upućenije i nije vijest da je sa Nemanjom Kusturicom, Handkeom i Bazdulj srbovao u Višegradu.   (Kada je ono zaganjalo Vučića u Srebrenici, na mjestu genocida kojeg četnički vojvoda ne prizna, mama Muharema Bazdulja Nura se lično izvinjavala Vučiću, tvrde upućeni.)

Dnevni list „Oslobođenje“ je u vlasništvu SDA tajkuna na istoj srbofilskoj bogazi kao i SDA. Priznanjem RS nakon genocida, čuvanjem genocidne RS od ukidanja u ime svih Bošnjaka, skidanjem s kuke Srbije od odgovornosti za genocid ukidanjem Revizije tužbe za genocid, SDA se dokazala kao negator genocida i rušilac države RBiH.

Kola se sada lome (opravdano) na srbofilu i negatoru genocida Muharemu  Bazdulju, a trebala su se davno slomiti i na SDA i na Islamskoj zajednici, pa tako i na „Oslobođenju“ koje, ma šta pisalo i slikalo, ipak negira genocid dok god dobija pare iz hazne SDA-tajkuna i poziva se na daytonski ilegani genocidni sustav,  pravo na RBiH i ne spominje.

Bazdulj u žiriju koji četniku Bori Đorđeviću dodjeljuje nagradu “Ivo Andrić”

O Bazduljevoj naklonjnošću četništvu, pisala je ne jednom “Slobodna Bosna.” Citat:

“Inače, dok ovih dana Muharem Bazdulj promovira svoju novu knjigu i na glas razmišlja o referenduma za Kosovo, njegov instimus, Bora Đorđević, još jedan srbijanski kulturno-obavještajni “Škorpion” (uz Kusturicu, Bazdulja, Kecmanovića, Bećkovića) i laureat Andrićeve nagrade, čijim žirijem kormilari srpski književnik iz Travnika, u isto vrijeme ispisuje raisističke, ljudožderske pjesmice na ruskom portalu “Sputnjik” protiv Albanaca, Hrvata, Španjolaca i svih drugih neprijatelja srpstva i pravoslavlja.

Tako Đorđević, za kojeg je Matija Bećković rekao, a Bazdulj se složio, da je “srpski Bob Dylan”, nakon prve utakmice koju je Srbija pobijedila na SP u Rusiji piše za jednog nogometaša: “Moj je junak dribler Tadić/ skoro kao Ratko Mladić”.

E tom “srpskom Dylanu” je “pristojni i odmereni” Muharem Bazdulj dodijelio “Andrićevu nagradu” i, bez trunke stida i obraza, nastavio svojim savjetima, analizama i preporukama soliti pamet čitateljima “Oslobođenja”. Bazdulj, po kriterijima uredništva tog lista, za razliku od “islamofoba” Bore Dežulovića, ne vrijeđa “vjerske osjećaje” čitatelja “Oslobođenja”. Doduše, nakon protjerivanja Dežulovića, i masovnog odustajanja od kupovine “najstarijeg lista”, nemaju se više bogzna kome ni povrijediti preostala vjerska osjećanja...” (S. Avdić, Slobodna Bosna 9. juli 2018.)

Velikosrbin Bazdulj je čak nagrađen sa 3.000 KM iz Fonda izdavaštvo FBiH u 2020. O tome je 29. septembra 2020. pisala “Slobodna Bosna,” citat. “

“Tako je Muharem B. (ime je u ovom kontekstu najvažnije) beogradskoj školi velikosrpstva savršen sagovornik, svejedno da li na javnom emiteru (RTS) ili na zloćudnom medijskom tumoru zvanom Happy TV, kada je potrebno da se iskustvo genocida u BiH do te mjere relativizira i obezvrijedi da floskula “veliki zločin”, kojom se ponekada služe u Beogradu i Banjoj Luci, izgubi svako značenje. Muharem B. je istoj toj školi savršen i za obračun sa svim onim “otpadnicima” od te svete ideje, poput pisca Saše Ilića. Podsjetit ćemo zaboravnu sarajevsku javnost, pa i one koji su M. Bazdulja nagradili sa 3 hiljade KM (prezime u Sarajevu ipak nešto znači), da je ovaj pisac bio potpisnik peticije za bojkot romana “Pas i kontrabas” koji govori o zločinu na Korićanskim stijenama.

To su samo dva, primjereno za ovaj osvrt izdvojena, javna incidenta pisca Muharema Bazdulja, bolje reći fragmenta koji čine njegov ukupni javni angažman prikladnim upravo onom djelovanju i mišljenju kojem su Sarajevo i Bosna i Hercegovina već dugo na meti, prvo artiljerijskoj, a sada medijskoj.

Ipak, nije krivica u Bazdulju, već u, blago rečeno, površnosti koja za posljedicu ima niz skandaloznih i promašenih odluka Vlade Federacije BiH u oblasti kulture i kulturne politike. Finansiranje državnim novcem jednog člana udruženog medijsko-kulturnog poduhvata usmjerenog protiv ove države.” Kraj citata iz “Slobodne Bosne.”

Sve ta sramota sa i oko Bazdulja, notornog četnika i negatora genocida nij, eto, smetala Vildani Selimbegović kojoj je on bio i desna ruka i u vrijeme tih svinjarija kolumnista u SDA listu “Oslobođenje” kojeg ona uređuje. Umjesto svoje ostvake, urednica Selimbegović pušta niz vodu svog beogradskog kolumnistu, četnika – Bazdulja.

Na svojim sam leđima osjetio nakaradnu uređivačku politiku „Oslobođenja“ čiji sam honorarni dopisnik bio dugo godina. Pred sami zadnji rat sam imao vrlo loše iskustvo sa tim listom koji je svoje temelje nakad imao u antifašističkom pokretu.

Pred rat, na nekoj od novinskih koneferencija, jedna sarajevska novinarka pitala je Karadžića šta misli učiniti sa dopisnikom TV Sarajevo iz Mrkonjić-Grada spomenuvši moje ime. Karadžić je obećao kako će se pobrinuti da dobijem otkaz, na što sam mu uspio javno odgovoriti – kako me on nije ni zaposlio, pa mi neće ni otkaz dati.

Već sam bio proglašen srbomrscem od strane loklanih četnika u Mrkonjiću. Oni su me osudili na smrt. Rezervisti JNA zaustvaljali su me na ulici i pokazivali metak koji čuvaju za me. Jer, prvi u Bosni sam javno prikazao riječju i slikom četničko povampirenje i fašistički izlazak na javnu scenu 1989. za pravoslavni Božić kada su pijani javno pokazali svoja fašistička znamenja i urlikali četničke pjesme na ulicama u Mrkonjiću, Šipovu; tada je u Bočcu pucano iz topa, ali ni top nije čula ni tadašnja SDB, a gluhi su bili i svi sarajevski novinari iako se šenlučilo i po Sarajevu. (Žestku pucnjavu u vis pred Božić 1991. u Sarajevu osvjedočio sam se i sam, ali ona je prošla gluho u tamošnjim medijima, iako je najavljivala pucnjavu na grad i građane, genocid.)   

Zbog mojih svjedočenja na TV Sarajevo o srpskom aparheidu u Mrkonjiću, Šipovu…, SDS se je zabranio lojalnim Srbima plaćanje RTV pretplate. Po oglasnim mjestima polijepili su naredbe da se ne plaća RTV-pretplata zbog mene „srbomrsca.“ Lažima su me panjkali TV Sarajevu, prijetili mi telefonom, bihuzurili ukućane. Najviši dužnosnici mrkonjićkog SDS-a nosili su svoje ogavne tekstove protiv mene na noge urednicima u Sarajevu. Umjesto na činjenice, udarali su na me! U tome im je pomoglo i „Oslobođenje“ koje je objavilo opsežni tekst prepun laži i izmišljotina na moju adresu. Vukli su za rukav urednika „Oslobođenja“ Kemala Kurspahića, pa je „Oslobođenje“ bez provjere objavilo tekst – sepet četničkih neutemeljenih optužbi i laži sručenih na moje ime. Teškom mukom sam se uspio izboriti za demantij.

Kada je Petar Stanojević, načelnik Regionalnog štaba TO Banja Luka zaprijetio da će Jajce biti poravnato sa zamljom ne raspusti li i nerazoruža li terotorijalnu obranu, imao sam na uvidu i kamerom snimio dokaz – orginalni telegram prijetnje – i objavio tekst o tome na TV Sarajevo. Dopisnik „Oslobođenja“ iz Jajca, kojeg sam nekad učio kako se pišu novinske vijesti, Zijad Žuna, poslao je iz Jajca tekst pokušajući demantirati da je Stanojević prijetio Jajcu i Jajčanima.  „Oslobođenje“ je taj Žunin tekst objavilo. Žuna je pisao i o tome kako se Jajčani naoružavaju, što je izazivalo nove četničke prijetnje koje su se malo kasnije i obistinile. Prokazao je u to opasno vrijeme vladavine JNA ne samo jajačke branitelje generalno, nego i svoju braću među njima.

“Oslobođenju”ne smeta ni četništvo ni ustašstvo – ni bivšoj urednica Senki Kurtović ni sadašnjoj Vildani Selimbegović koja ne daje ostvaku zbog četnika-kolumniste i negatora genocida Bazdulja

Kada je Jadranko Prlić morao u Haag da bi odgovarao zbog ratnih zločina počinjenih kao predsjednik vlade Herceg Bosne, glavna urednica Senka Kurtović objavila je sramotni interview s  njim. „Oslobođenje“ je tada pokazalo novinarsku mizeriju u podilaženju fašizmu. Glavna urednica „Oslobođenja“ Senka Kurtović je izvijestila čitatelje preko stranica nekada antifašističkog lista o tome kakvo će odijelo Prlić obući na putu u Haag, koju kravatu vezati, iskazivala simpatije i razumijevanje za tog zločinca, mada su i ptice na grani znale da je ratni zločinac. Izvijestila je Senka kako je Prlić kupio i laptop, pa će pisati knjigu o svojoj nevinosti. Bio sam jedini od bh-novinara koji je reagirao na taj ogavni napis urednice „Oslobođenja,“ inače Prlićeve obožavateljke.

Reagirao sam i na tekst sada bivše dopisnice „Olobođenja“ iz Banje Luke Gordane Katane u kojem je pisala Markove konake o ovom ili onom pred otvaranje obnovljene džamije Ferhadije, ali se nije usudila napisati ko je srušio tu i ostale banjalučke džamije.  Došlo je do polemike u kojoj je urednica „Oslobođenja“ Vildana Selimbegović dala prostora i notornom četniku da me kao i ona vrijeđa. Meni je uskratila prostor.

Mnogo puta sam komentirao napise „Oslobođenja“ pod punim imenom i prezimenom na portalu tog lista. Moji komentari su cenzurirani i brsani, zamjereno mi je što spominjem Republiku BiH i objavljujem linkove na grupe koje se bore za nje Ustav. Ali, četnik koji je bljuvao uvrede na račun bošnjačkih žrtava, Srebrenice i genocida u Bosni imao je neograničen pristup „Oslobođenju.“  Žalio sam se webmastaru više puta Mirzi Islamoviću i Selimbegovićki, protestirao, ali moje primjedbe nisu uvažene.

Danas saznajem da je Bazdulj bio beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ sve dok nije zaigrao i zapjevao u Višegradu, zakovrnuvši očima u transu srbovanja, uz četničku subrću Nemanju i Handkea. Ispostavilo se; ko pjeva zlo misli!

Urednici “Oslobođenja” Vildani Selimbegović ne pada na um vlastita odgovornost niti ostavka njegovanje i suradnju ne samo sa četnikom Bazduljem, pa u tom biltenu SDA nekad antifašističkom listu u nekad antifašističkoj Bosni, ima ko nastaviti politiku negiranja genocida i nakon otkazivanja suradnje kolumnisti iz Beograda.

Stoga, iz higijenskih razloga ne čitam „Oslobođenje.“

Vijest o veselom pjevačkom četničkom društvu u Višegradu, otkazu koji je Bazdzlju javno uručila urednica Selimbegović, saznao sam iz drugih medija.

Vijest o Bazdujevu otkazu za me ne bi bila vijest da je objavljena prije desetak i više godina. 

Vijest bi bila kada bi Vildana Selimbegović dala ostvaku na svoje uredničko mjesto u “Oslobođenju.”     

• Povod objavljivanja ovog teksta, povjesnog podjetinika o sramnoj, planiranoj i nekažnjenoj veleizdaji države RBiH i Bošnjaka od strane Bakira Izetbegovića, je bura koja je uzburkala javnost nakon objavljivanja zadnjeg interviewa Senada Hadžifejzovća sa Aleksandrom Vučićem. Hadžifajzović je ustvrdio kako su Izetbegovićevi kuriri Safet Softić i Denis Zvizdić lično muštuličili četničkog vojvodu kako revezije neće biti, da je javna tvrdnja Bakira Izetbegpvića da će Revizije biti, ustvari samo igra u cilju obmane naroda, SDA je pokušala demantirati te činjenice, ali ih je ustvari potvrdila
• Tekst koji slijedi objavljen je u Gasniku NKRBiH 19. marta 2017. a prenio ga je portal “Orbus.” U tom tekstu detaljno je iznesen istorijat smišljene prevare i obmane, sabotiranja pravde u cilju oslobađanja odgovornosti Srbije i Crne Gore za genocid u Bosni. Glavni organizator sabotaže pravde i obmane naroda je Bakir Izetbegović uz pomoć nekolio svojih savjetnika i suradnika, na koje je, kao na Dževada Mahmutovića na koje i danas svaljuje svu krivicu, ali je Mahmutovića unaprijedio i nagradio, umjesto da ga ja kaznio. Sam Izetbegović i danas smatra da on nije uradio ništa loše, a Islamska zajednica je pokušala ga je braniti tvrdnjom kako je propast Revizije “dobra stvar za Bošnjake.”
• Umjesto kazne za smišljenu veleizdaju države i građana, posebno Bošnjaka, pravde i prava, Izetbegović je nagrađen od strane glasača na izborima pa je postao član Parlamenta, to jeste zakonodavac. Umjesto u zatvor, Izetbegović najavljuje svoj povratak u Predsjedništvo BiH iduće godine gdje bi uz Čovića i Dodika, zadao konačni smrtni udarac državi i njenom najbrojnijem narodu

1. IZ IZETBEGOVIĆEVOG TIMA JE DOŠLO ODOBRENJE DA IVANIĆEVO PISMO BUDE PREDATO INTERNACIONALNOM SUDU U IME DRŽAVE BiH

Piše: Muhamed Borogovac

Kada je u pitanju revizija presude iz 2007 godine za genocid, postoji nekoliko veoma dobro informisanih aktera, npr. Jeffrey Nice i njegova pomoćnica Nevenka Tromp, Francis Boyle, David Scheffer, Sakib Softić i još neki. Ključni bošnjački akter je Bakir Izetbegović koji vuče sve konce, jedini koji tačno zna šta se događa. Vidjećemo kasnije da je i Ivanić zajedno sa Izetbegovićem znao šta se suštinski događa sa Revizijom. Poslušne poluge Izetbegovićevih manipulacija su u jednoj veoma raznovrsnoj ekipi, sačinjenoj od tzv. Žena Srebrenice do bulumente Izetbegovićevih poslušnika zvanih “savjetnici”.

Pročitali smo do sada svjedočenja svih gore nabrojanih aktera. Svako od njih zna dio istine. Neki ne vide cijeli mozaik zbog jezičnih barijera, neki zbog neupućenosti u BiH politiku. Priznajemo, nismo ni mi iz Bosanskog kongresa, sve do danas vidjeli cijelu sliku dok nismo pročitali posljednji intervju Profesorice Nevenke Trump, saradnice Jefreya Nice-a. Ona i Nice vide velike dijelove mozaika, ali ipak ne sve, ne vide (ili još neće da kažu) da je Izetbegović taj koji vuče sve konce, nego se zadovoljavaju teorijom da je i Izetbegović samo “prevaren od strane njegovih savjetnika”? Mi znamo da to nije slučaj, da su Izetbegovićevi savjetnici suviše sitni i beznačajni, “potrošni materijal”, da je Izetbegović taj koji vuče sve konce.

Slijedeći dio iz javnog obraćanja Nevenke Tromp “Izetbegovićevom savjetniku” Dževadu Mahmutoviću u Avazu je nama potpuno razjasnio sliku, sklopio cijeli mozaik. Trompova piše Mahmutoviću:

“Dok bošnjačka javnost ništa o tome ne zna, gospodin Ivanić zna. I on šalje u julu 2016. svoje sad već znano pismo registraru MSP-a o statusu agenta i proceduri kako se agent postavlja. Vi ćete se sjetiti tog pisma vrlo dobro jer vas je bivši ambasador nazvao po primitku tog pisma i pitao što da radi s tim. On je to pitao s dobrim razlogom, jer niti jedan član Predsjedništva ne može slati pisma na svoju ruku bez suglasnosti druga dva člana. On vas je zatekao na godišnjem i vi ste mu rekli da proslijedi pismo MSP-u. ” – kraj citata.

Evo šta je ovdje važno znati: Internacionalni sud pravde (skraćeno MSP u BiH štampi) je sud koji sudi državama i kao takav KOMUNICIRA ISKLJUČIVO SA DRŽAVAMA, tj. sa ovlaštenim predstavnicima država. Taj ovlašteni predstavnik je u ovome slušaju bio Amir Ahmić. Nije postojao nikakav drugi način da Ivanićevo pismo dospije do registrara MSP u Hagu, i da se tako OTVORI pitanje pravosnažnosti odluke o pokretanju Revizije, da to pismo nije predao registraru ambasador Amir Ahmić u ime države Bosne i Hercegovine. (Sjetimo se u prethodnoj epizodi, 2004. godine, ovlašteni predstavnik BiH nije predao slično pismo Živka Radišića registraru MSP-a, jer nije dobio saglasnost Beriza Belkića.)

Dakle, u ovim događanjima ključni Izetbegovićev akter na terenu je Dževad Mahmutović, i očigledno je to Amiru Ahmiću poznato, jer je poslušao Mahmutovića, baš kao da se radi o Izetbegoviću. Dakle, Mahmutović ovdje služi kao jedan sloj zaštite za Izetbegovića, da ne bi postojali direktni dokazi Izetbegovićeve izdaje, da bi “poparu pojeo” mali potrošni šaraf režima kao što je Dževad Mahmutović.

Međutim, ova epizoda dokazuje i da su Ivanić i Izetbegović u dogovoru. Naime, Ivanić sigurno zna da MSP komunicira samo sa Ambasadorom Ahmićem i da Ivanićevo pismo Sudu u Hagu ne bi nikada bilo primljeno od Suda, pa bi bilo uzaludno slati pismo nepostojeće za Sud, da Ivanić nije imao Izetbegovićev znak da će to pismo biti legalizovano na pisarnici. Dakle, Ivanić je imao razlog da piše pismo Internacionalnom sudu pravde jedino zato što je znao da će Amir Ahmić dobiti saglasnost od Izetbegovića da ga uruči u ime BiH Registraru, kao zvanični dokument BiH, kojim se praktično ponovo otvara pitanje odluke o Reviziji.

Znači dok je Izetbegović govorio javnosti da “ne treba nova odluka o Reviziji jer je to nastavak već postojećeg procesa”, upravo on je već bio pokopao taj argument time što je dozvolio Amiru Ahmiću da preda Ivanićevo pismo Sudu kao dokument države BiH. To je ponovo otvorilo davno riješeno pitanje prihvatanja Tužbe, te prirodno dovelo do zahtjeva Suda da se donese odluka o Reviziji, baš kao da se radi o novom procesu.

Da na ovaj način Izetbegović nije legalizovao Ivanićevo pismo, i time ponovo otvorio davno riješeno pitanje prvobitnim prihvatanjem Tužbe, vrijedila bi činjenica da je revizija potpuno legalni nastavak već postojeće Tužbe za genocid.

Nikada do sada nismo čuli za Mahmutovića. To je i normalno. On postoji samo da se sakrije izdaja Bakira Izetbegovića i samo zato je sada otkriven da na sebe primi krivicu. Isto tako je i Alija Izetbegović maskirao svoje izdaje. Sjetimo se npr. da je Alija Izetbegović poslao Muhameda Šaćirbegovića u Septembru 1995 da potpiše da već poraženim četnicima pripada 49% BiH, čime je Amerikancima dat dokument da zaustave Armiju RBiH pred Prijedorom i Banja Lukom. Mnogi, Bošnjaci još psuju Šaćirbegovića i Amerikance, ne pitaju se ko je zaista donosio sudbonosne odluke tada u BiH.

—–

Slijede bitni izvodi iz pisma Nevenke Tromp Izetbegovićevom “savjetniku” Mahmutoviću. Ne treba velika pamet da se vidi da Dr. Trump govori istinu.

Pri čitanju njenoga pisma treba imati na umu da nema govora da su Izetbegovićevi savjetnici (Mahmutović i Ahmić) imali takvu moć da su npr. mogli zabraniti Softiću da komunicira sa Jeffrey-em Nice-om, ili da su mogli narediti da tekst revizije ostane tajna. Dr. Tromp je očigledno odlučila da u ovome pismu ne optužuje direktno Izetbegovića, ali je očigledno da sve odluke koje navodno donose “savjetnici” inkriminiraju Izetbegovića, jer navodni savjetnici nisu mogli donositi takve odluke, npr. diktirati svome pretpostavljenom oficijelnom agentu Softiću šta da radi.

2. Dr. TROMP ODGOVARA IZETBEGOVIĆEVOM “SAVJETNIKU” MAHMUTOVIĆU

– Dževade Mahmutoviću, pročitala sam s velikim zaprepaštenjem vaš intervju u “Slobodnoj Bosni”. Nekoliko osvrta, jer, nažalost, ova tema neće nestati kad netko od vas na vlasti tako odluči. Ova tema se tiče svih ljudi u BiH i ljudi sad već puno znaju i nastavit će postavljati pitanja.

Kao prvo, ja vas nikada nisam mogla pozvati da dođete i budete gost u mojoj kući jer ja nisam znala niti da vi postojite dok me tadašnji ambasador u Holandiji nije zamolio da se sretnem s vama. Sastanak je održan u mojoj kući zbog inzistiranja na diskreciji, jer vi tada niste željeli da o njemu bilo što sazna Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu s Tribunalom, kojemu je direktni šef predsjednik Bakir Izetbegović – kao uostalom i vama. Sad ga u vašem intervju hvalite, a tad ste se od njega skrivali. Toliko o vašoj dosljednosti. I kratkom pamćenju.

Kao drugo, velika je neistina to što govorite o honorarima koje je navodno tražio Džefri Najs. S vama svakako o tome nikad nije govorio pa ne znam otkud vam podaci. A vi s njim niste o tome mogli direktno ni razgovarati, jer ne govorite engleski. Kao treće, to što govorite o tome da vas sir Džefri nije uvjerio da postoje novi dokazi za otvaranje revizije je opet indikativno kada je riječ o vašim namjerama, a možda i o vašoj stručnosti. Ako vam netko kaže da na Tribunalu ima na stotine dokumenata koje je Karla del Ponte (Carla) zaštitila 2005. godine u dogovoru s Rasimom Ljajićem i da su ti dokumenti još uvijek zaštićeni, ali da BiH kao država zasigurno te dokumente može tražiti legalnim, legitimnim i institucionalnim putem – a vama to izgleda niti dan-danas još nije jasno – što je nama misliti o svemu onom izgubljenom vremenu na sastanku s vama – navela je Tromp.

U nastavku njenog pisma Mahmutoviću stoji:

– To što vi govorite u intervjuu mogu shvatiti kao vaš pokušaj da opravdate neopravdivo, a to je da ste svi vi koji ste savjetovali predsjednika Bakira Izetbegovića radili na tome da revizije nikad ne bude. /…/

Naš zaključak je da vi koji direktno radite s predsjednikom Izetbegovićem (Elvir Čamdžić, Amir Ahmić i vi) NIKADA niste radili niti željeli raditi na reviziji. Ali zbog konstantnog pritiska od strane sir Džefrija vi ste se u jednom trenutku morali početi pretvarati da ste počeli raditi. Naime, naša poruka predsjedniku Izetbegoviću je bila: “Možda vi nešto radite na reviziji, što mi ne znamo, ali ako radite ili ne radite, nećete moći izaći pred bošnjački narod 26. februara 2017. i reći: “Radili smo, ali nismo našli novih dokaza i za reviziju nema formalnih uvjeta”. Zbog tih naših pritisaka ( i pritisaka bošnjačkog naroda, M. B.) vi se morate praviti da radite, ali ste se za neuspjeh revizije osigurali s nekoliko strana – napisala je dr. Tromp.

To što pokušavate ocrniti Najsa i mene neće vam pomoći da se očistite od povijesne odgovornosti za prevaru vašeg naroda!

Dr. Tromp je u pismu Izetbegovićevom savjetniku obrazložila i svoje navode o tome kako se Izetbegović “osigurao”:

KAO PRVO: NEMATE AGENTA. Jer kako objasniti to da u februaru 2016. (samo dva mjeseca nakon našeg sastanka u mojoj kući u Hagu u decembru 2015.) Amir Ahmić povezuje Muniru Subašić i Murata Tahirovića s Dominikom Švarc za pravno mišljenje o statusu agenta, pa kad oni dobivaju njen odgovor, šute o tome, a šuti i Ahmić koji ih je povezao. Mi to tumačimo tako da ste se vi svi uplašili poslije sastanka u Hagu s nama da revizija ima šansu pa ste se potrudili da te šanse srežete u korijenu. Jer, možda je i razumljivo da žrtve imaju svoje vlastite razloge da znaju o statusu agenta i o šansama za reviziju, ali ovaj slučaj je nešto što samo DRŽAVA može pokrenuti. (Napomena: Munira Subašić je nepismena žena, nema govora da je od nje krenula ikakva pravna inicijativa, ona je samo jedan od Izetbegovićevih pijuna. M. B.) Ako su žrtve to i tražile na svoju ruku, pitanje je što su ovo dvoje velikih prijatelja Ahmića napravili s tim pravnim savjetom. Da li su to pravno mišljenje podijelile s vama u uredu predsjednika?

Gospodin Softić je meni rekao u prisustvu Dominike Švarc da Subašić i Tahirović niti njega nisu upoznali s tim pravnim savjetom, nego su odmah u aprila došli k njemu i rekli mu da i na svoju inicijativu pita MSP da li on može biti agent i u postupku revizije. I on je to uradio!!! I dobiva negativan odgovor u maju 2016. I baš istog tog maja, predsjednik Izetbegović ga angažira da počne raditi na reviziji!?

Ali to nije sve. Dok bošnjačka javnost ništa o tome ne zna, gospodin Ivanić zna. I on šalje u julu 2016. svoje sad već znano pismo registraru MSP-a o statusu agenta i proceduri kako se agent postavlja. Vi ćete se sjetiti tog pisma vrlo dobro jer vas je bivši ambasador nazvao po primitku tog pisma i pitao što da radi s tim. On je to pitao s dobrim razlogom, jer niti jedan član Predsjedništva ne može slati pisma na svoju ruku bez suglasnosti druga dva člana. On vas je zatekao na godišnjem i vi ste mu rekli da proslijedi pismo MSP-u.

I sad nakon tog jula 2016., kad se priča s agentom Softićem završava negativno za njega i za bošnjački narod, vi i vaše kolege savjetnici i oficir za vezu savjetujete predsjednika da formira tim sa Softićem kao agentom. Amir Ahmić i vi ste oboje dio tog tima. Što to govori o vašim (zlim?) namjerama? Jer vi radite na reviziji, a znate da nemate agenta? I počeli ste raditi na reviziji kad ste se osigurali sa tri strane da nemate agenta. Bilo je i tad načina da se ovaj problem s agentom riješi, ali nitko ga nije niti pokušao riješiti s vaše strane. Stvara se domaći tim, ali i strani s profesorom Dejvidom Šeferom (David Sheffer) zaduženim za pisanje revizije. U momentu kad se sir Džefri i ja uključujemo u rad kao savjetnici domaćem timu krajem decembra 2016., mi smo zatečeni kako nema nikakvih naznaka što to radi profesor Šefer. U isto vrijeme vi otvoreno branite Softiću da radi s Najsom i tjerate Softića da potpiše dokument pri primitku Šeferovog nacrta revizije da ga ne smije dijeliti ni sa kim.

KAO DRUGO: TEKST REVIZIJE NIJE ADEKVATAN DA OTVORI VRATA MSP-a. Vaša taktika je bila ovakva:
1. Da revizija nikad ne zaživi jer Softić i onako nije agent
2. Ali ako kojim čudnim čudom bude zaprimljena, onda će biti takve kvalitete da ne zadovoljava formalne i kvalitativne kriterije pa će biti u startu odbačena.

Mi smo dali naš savjet pismeno Softiću u januaru i februaru 2017. iako smo znali da od revizije nema ništa. Da smo pogriješili u procjeni, mi bismo bili prvi da vam čestitamo i sve zaboravimo. Međutim, najgore slutnje su se obistinile. Vi od početka svi radite da REVIZIJE ne bude. Čak biste bili u stanju i prešutjeti krajnji rok da nije bilo naših konstantnih pritisaka na predsjednika Izetbegovića putem pisama i e-maila preko vas i drugih ljudi u njegovom okruženju. Ali pripremili ste i klasičan Ahmićev odgovor za neuspjeh – “ZA SVE MOŽEMO NA KRAJU KRIVITI SUD I U OVOM SLUČAJU REGISTRARA!”

KAO TREĆE: DISKREDITIRATI NAJSA. Treći cilj je bio ipak nekako uvući Najsa u pripremu revizije, tako da i on bude suodgovoran za vaš planirani neuspjeh pa da mu tako začepite usta. Ili čak da njega na kraju okrivite za to. Vaša taktika je bila toliko providna da je nama trebalo dva dana da je provalimo. U tome nam je jako pomogla iskrenost Sakiba Softića i Dominike Švarc, s kojom je Ahmić svakodnevno bio u kontaktu dok je ona, kao, trebala raditi, tj. pretvarati se da radi s Najsom. To što vi sad pokušavate ocrniti sir Džefrija i mene za to što smo vam onemogućili da varate vaš vlastiti narod, neće vam pomoći da se izvučete iz kaosa koji ste stvorili. Niti će vam pomoći da se očistite od povijesne odgovornosti za ovu prevaru. Jer, ako niste htjeli ili mogli, što niste narodu objasnili da nećete. Mogli ste objasniti razloge zbog kojih mislite da je bolje da se ne ide na reviziju. Nego ste učinili puno veću štetu ovim neiskrenim pokušajem.

Dopustili ste da vas vodi Ahmić sa svojom patološkom opsjednutošću sa sir Džefrijem, jer je Ahmić davno shvatio da mu upravo sir Džefri kvari račune kako da izmanipulira rad Tribunala, MSP-a i odgovornosti za genocid u korist počinitelja genocida – navodi dr. Tromp u pismu Izetbegovićevom savjetniku.

Savjet predsjedniku: Na kraju pisma dr. Tromp napisala je i zaključak Mahmutoviću:

– Prvo, ako imate imalo pragmatičnosti, onda ćete savjetovati predsjedniku Izetbegoviću da OTPUSTI SVE VAS KOJI ste ga savjetovali o reviziji. Ako vas predsjednik Izetbegović ne otpusti, ONDA ZNAČI da ste upravo radili ono što vam je on naredio i što je on želio. Drugo, da bi pokazao svoje dobre namjere, predsjednik Bakir Izetbegović bi sad trebao objaviti i CIJELI TEKST revizije. Tada ćemo svi skupa moći vidjeti kolike su bile šanse da OVAJ TAJNI TEKST REVIZIJE USPIJE. Ne objavite li tekst revizije, svi ćemo zaključiti da nikad na njoj niste niti ozbiljno radili i da vas je sram pokazati narodu što tamo ustvari piše – kaže se na kraju pisma dr. Nevenke Tromp.

Izvor: Avaz

(Dodatna oprema teksta – I.H.)

CRTICA O PONIŽAVAJUĆEM ODNOSU SDA I IZETBEGOVIĆA PREMA PROF. DR. BOYLE-u

Valja napomenuti da je prvi zastupnik naše tužbe na Svjetskom sudu pravde bio prof. dr. Francis A. Boyle, svjetski ekspert međunarodnog prava. On je na Svjetskom sudu dobio dva sudska naloga kojim ICJ (Svjetski sud pravde) naređuje bivšoj Jugoslaviji obustavu agresije i genocida u RBiH.

Prof. Boyle je namjeravao ukinuti genocidnu RS, ali je grubo otjeran iz našeg advokatskog tima. Zamijenili su ga Trnka i Šaćirbegović. Iz advokatskog tima izbačena je i Vasvija Vidović.

Prof. Boylea su prvo ukivali u zvijezde, a onda potvrili lopovom, klevećući ga za pronevjeru novca kojeg mu nikad nisu ni dali, jer je on sve poslove na ICJ radio pro bono, to jeste besplatno.

Kada se približio rok za Reviziju, prof. Boyle je javno optužio Sakiba Softića, glavnog agenta na ICJ i njegovog naredbodavca Bakira Izetbegovića, da su sbotirali nastavka spora jer za desetak godina nisu prikupili ni jedaan novi dokaz.

Ne znajući da je Bakir Izetbegović uništio mogućnost Revzije i to planski, svjesno i namjerno, prof. Boyle se nudio Izetbegoviću da pokuša spasiti što se spasiti može. Izetbegović ga je odbio valjda u strahu, iako toliki drski velizdajnik i saboter pravde, da se ne bi s prof. Boyleom tako lahko proveo kao što se proveo s većinom od nas koji smo ga nagradili.

U međuvremnu, prof. Boyle nije odustao od Bosne ni prava, mada je na sve moguće načine ponižen, a uskraćena mu je i mogućnost obnavljanja bh-pasoša.

Plan rasturanja hiljadugodišnje države Bosne se nastavlja sve bržim tempom.

NA ISTI PONIŽAVAJUĆI NAČIN, SDA JE IZ ADVOKATSKOG TIMA IZBACILA I VASVIJU VIDOVIĆ, A KADA SU JE HTJELI UBACITI U ONAJ LAŽNI ZA REVIZIJU, ODBILA JE

Uvažena pravnica Vasvjia Vidović je izbačena iz našeg advokatskog tima na isti način kao i prof. Boyle – naprasno i bez obrazloženja, bez ikakve zahvale za dotašnji usješn rad na ICJ u zastupanju pravnih interesa Republike BiH.

Na njeno mjesto je došao Sakib Softić.

Softić je kasnije, kada je propast Revizije bila na vidiku, pozivao gospođu Vidović da se uključi u tim za Reviziju, nudio nadoknadu za učešće u radu time, ali ona je tu ponudu odbila jer se Revizija za preostalo kratko vrijeme nije mogla kvalitetno napraviti. Ona je odbila učešće u timu i zbog neslaganja oko sastava advokatskog tima i svojih principijelnih, kritickih stavova prema stanju pravosudja. Pravnica Vidović se nije slagala ni sa političkom opcijom SDA, niti sa SDA pogledima na pravosuđe, stanjem u pravosuđu, kao i načinom na koji je SDA na čelu sa Izetbegovićem i Softićem pristupili Reviziji sabotirajući pravo i pravdu.

Na kraju valja dodati da je Sakib Softić za svoje sabotiranje Revizije stavio u svoj džep 100.000 dolara, da je Bakir Izetbegović nagrađen, kao i njegov avjetnik Mahmutović naa kojeg je pokušao svaliti svoju krivicu.

Prof Boyle je radio besplatno.

Pred Dan oslobođenja Banje Luke 22. april, dolazak Vučića i ekipe na razgovor s Dodikom o „zajedničkim projektima,“ zaboravljeni i od Sarajeva žrtvovani Banjalučani muslimani u strahu i zebnji očekuju resplet oko Dodikovog projekta mirnog razdruživanja – iza kojeg stoje i beogradski arhitekti

„Ili uteći iz okupiranog grada, ili se prijaviti u četničku vojsku“

Banjalučani muslimani Bošnjaci su prestravljeni „non paperom“ i Dodikovim praktičnim poslovima na „mirno“ razdruživanje koje vodi na „autostradu“ u kojoj će potpuno nestati jer je to put u novo krvoproliće i njihov potpuni nestanak. Strah ih je jer su ponovno prepušteni sami sebi bez izgleda da spase svoje živote.

Banjalučki muslimani osjećaju veći strah od onog 1992. i kasnije, ne bez razloga. Tada nisu mogli povjerovati da su zajedno sa svojim Šeherom izdani od strane svog združenog nadri-političko-vjerskog vodstva. Sad imaju  gorko iskustvo i potvrdu.  

Malobrojni su nekako preživjeli genocid nad gotovo čitavom populacijom muslimana – ubojstvima, odvođenjem u logore, otimanjem imovine, rušenjem džamija, poniženi bez ikakvih građanskih prava i slobode. Preživljavali su, jer život u strahu za život i nije život. Njhove političko-vjerske vođe u Sarajevu halalie su i njih i Šeher Banju Luku koalicionim partnerima u SDS-u, udarile na tu izdaju muhur u Daytonu. U najraseljenijem gradu ne samo u Bosni, o(p)stala je šačica muslimana, što onih koji su predeverali sve strahote genocida u svom otetom gradu, što onih koji su se usudili vratiti u svoj grad.

Strah kojeg žive decenijama, sada postaje još jači i nepodnošljiviji jer su i dalje zaboravljeni od svojih političko-vjerskih vođa. Oni nikad nisu došli u Banju Luku da bi sa srpskim vlastima razgovarali o poboljšanju položaja muslimana Bošnjaka, „održivom povratku“ nego bi ponekad svrati u džamiju na džumu po jeftin politički poen.

Tadašnji predsjednik države Alija Izetbegović nikad nije došao u Banju Luku, a njegov sin je bio dva-tri puta u džamiji Ferhadiji, biva na džumi.

Bivši reis Cerić dolazio je po Dodikovu sadaku u Banju Luku da bi iskamčio od njega dva posto vrijednosti džamije Ferhadije. Cerić je za tu sadaku javno hvalio Dodika ne samo muslimanima Bosne, nego i čitavog svijeta.  

Ustavni sud BiH u kojem sjede suci po mjeri svoje poslušnosti svojoj partiji SDA-u presudili su kako banjalučke džamije nisu srušili srpski mineri.

Dodik, kojemu smetaju mujezini jer „arlauču“, prodaja nekretnina u Banjoj Luci slabo ide, dijeli ponovo sadaku Muftijstvu banjalučkom, muftija zijareti i Dodika i Cvijanovićku o 9. januaru, sliaju se na sastancima bez državnih znamenja. Ne smeta im kriminal u prodaji vakufske imovine. Nisu ni mukajet što se banjalučki muslimani bude u gradu sa ulicama srpskih junaka, mitova i četnika. Genocid niko i ne spominje. Potpredsjenik RS iz redova Bošnjaka okružio se sa četrdest savjetnika, ali niti ga ko benda niti sluša. Zastupnici Bošnjaci u Narodnoj skupštini ne žive u Banjoj Luci ni za Banjalučane. Dođu na sjednice, uzmu  dnevnice, paušale i plaće, nestanu, a muslimane Bošnjake ostave sa njihovim strahovima i problemima…

Uz sve to, tu je ponajgori strah od Dodika, od njegovog za sada nezaustvaljivog atakiranja na Državu, vjeru i jezik Bošnjaka, njihovo pravo na život i slobodu, ne što je toliko Dodik jak u svom kabadahijskom, nasilničkom atakiranju na njih i Državu, nego što u tome ima podršku SDA i HDZ, pa tako i blagonaklonost međunarodne zajednice.

SDA-IZ su prve u svijetu priznale genocidu RS. Sve vrijeme čuvaju tu zločinačku stečevinu, garantiraju joj opstanak u ime svih Bošnjaka.

Umjesto da prekine svaki odnos i komunikaciju s Dodikom, da od njega neizostavno traži potpuno poštivaje Ustava, presuda Ustvanog suda države koju razbija i uvlači u rat, SDA se obraća međunarodnoj zajednici i traži sankcije za Dodika kako bi ostala s njim u koaliciji, spašavala ga i politički i financijski, sve na račun svog sna o muslimanskoj državici.

Dok je RS i Herceg Bosne, dvojac SDA-Islamska zajednica ima šansu za „kreposnu islamsku državu“ za koju su još 1993. napisali ustav i po cijenu i po do dva milijuna nestanka muslimana Bošnjaka s ovih prostora.

Zato je muslimane strah, pogotovo one u RS i pogotovo one u Banjoj Luci.

Taj strah se pojačava do beznađa i očaja nekim išaretima srpskih nacista koji slijede Dodikovu pogubnu politiku za koju niko nema pravi odgovor, ne za to što ne postoji, nego što im je stalo baš do takve politike.

Banjalučani koji žive u stanovima davno su poskidali pločice sa svojim imenima sa ulaznih vrata. Misle kako bi time, makar za koji tenutak produljili vrijeme dok ih neko ne prokaže i dok ih nacisti na silu ne odvedu u mrak i nestanak, ako već ne ubiju na pragu.

Dodikovi nacisti ništa ne prepuštaju slučaju.

Ispred vrata svojih stanova mnogi su jutrom zatekli ciglu. Prepadnuti, smatraju da je to obilježavanje njihovih stanova da bi se tačno znalo koga treba odvesti na put bez povratka, da slučajno ne bi bihuzurili Srbe stanare lupanjem ili provaljivanjem njihovih vrata.

Crvene cigle kao bijele trake nekad.  

Uznemiren i preplašen, jedan Banjalučanin musliman se obratio svome imamu u džamiji sedmog dana Ramazana. Obojica pod abdestomm, u Božjoj kući, s Božjim riječima na usnama, u postu kada se vodi džihad sa samim sobom, svojim egom, strahovima. Ali strah očiju nema i prepadnuti zaboravlja sve ljudske i Božje zakone da bi spasio goli život, čak i dok uči Božje riječi u džamiji.

Džamija je nova, obnovljena i čista. Na ikindija namazu dvoje-troje džematlija i hodža.

Jedan od muslimana pred Mukabelu (učenje Kur'ana) obraća se učenom imamu. Strah ih je obojicu potopio, niko ga i ne spominje, zrcali se na njihovim licima. Znaju obojica strahu uzrok.

–        Šta ćemo efendija? pita džematlija.

–        Ja ću ili uteći, ili se prijaviti u srpsku vojsku! odgovara imam.

Nejma druge!

Na te najniže duhovne grane je spao čak i imam koji bi morao biti uzor džematlijama, najuporniji sljedbenik Božjih zakona i uputa.

Da nejma druge, potvrdili su nedavno i brojni muslimani Bošnjaci koji su zdimili u Beograd po vakcinu da bi spasili goli život jer su u svemu prepušteni i izdani od onih koji su plaćeni da se brinu za njih, njihvo zdravlje i živote.

Banjalučki hodža samo slijedi takve. Druge mu nejma! Ni njemu, ni džematlijama.

Umjesto riječi Mladog muslimana Alije: „Mirno spavajte, rata neće biti. Za rat je potrebno dvoje,“ do nas dopiru riječi koje lede krv u žilama a izgovara ih njegov sin Bakir koji kaže da „ne kaže kako rata neće biti.“ I, on, kukavica i saboter, kaže da će stati ispred onih koji poste od sabaha do akšama, pa kao vojskovođa predvoditi vojsku s praćkama ili „tandžarama.“  Laže! Dok patriote, među njima Bošnjaci, nemaju ni praćku za obranu od ubojite srbijanske i Ddodikove ratne mašinerije, Bakir odobrava Cikotiću, Turkovićki i Mehmedagiću da Dodikupotpišz dozvolu za dodatno opremanje genocidnog MUP-a RS vojnim naoružanjem, sada mitraljezom na daljjnski kalibra 12,8 mm.

Dodik tako uz pomoć SDA ubrzano radi na ratnom razdruživanju.

Vučićev ministar Vulin poručuje da će Srbi živjeti u jednoj državi! On sebi priskrbljuje pravo koje drugim narodima uskraćuje.

Sa TV ekrana dopiru ponovljene riječi mladog četničkog vojvode Vučića, nakon što je s Dodikom pokazao svo ubojito oružje s kojim raspolaže, divio uspješnom bojevom gađanju.

–        Mirno spavajte, rata neće biti!“

Od te poruke, svjesnim muslimanima Bošnjacima i svim normalnim ljudima, građanima, posebno onima kojima je osvanula cigla pred vratima, ledi se krv u žilama.  

• Ovaj tajni dokument je sličan Owen-Stoltenbergovom planu podjele Bosne. Taj plan sam sabotirao. Rekao sam tada Aliji Izetbegoviću, a ponavljam i sada; kao što ne bi preživjeli Owen-Stoltenbergov plan, tako ne bi preživjeli ni ovaj dokument ako bi bio proveden u praksi, bez obzira na moguće garancije velikih sila …
• “Non paper” je nastao u daleko moćnim državama od Slovenije
• Da li Trumpova supruga Melanija, porijkelom Slovenka, ima ikakvu vezu sa “non paperom?”

Danas smo sa prof. dr. Francisom A. Boyleom, ekpertom međunarodnog prava, autorom i zastupnikom naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde protv Srbije i Crne Gore razmijenili više e-mailova u vezi sa tajnim dokumentom “non paper” koji kruži među konzervativcima u EU, moguće i šire, a koji se pojavio i u medijima, te izazvao burne reakcije.

• 

Izdvajamo nekoliko mišljenja prof. Boylea koji je kao nekadašnji savjetnik odvraćao Aliju Izetbegovića i od Owen-Stoltenbergovog plana, spasavao naš izlaz na Jadran, bio potpisivanja Daytona, koji se nudio Bakiru Izetbegoviću da spasi nastavak spora RBiH protiv SCG kojeg je Bakir Izetbegović sabotirao, a pomoć uglednog pravnog eksperta i našeg prijatelja odbio, kao što je činio i njegov otac

Prof. Boyle pretpostavlja kako je “non paper” nastao u daleko moćnijim državama od Slovenije i drugih koje se dovode u vezu s njim. Slovenija je tu pismonoša.

Prof. Boyle smatra kako je “non paper” u osnovi, Owen-Stoltenbergova mapa iz 1993. godine koju su podržali i cijela EU, i UN i Amerikanci. Prof Byle tvrdi kako je taj plan javno sabotirao. Smatra da ga je ćak i zaustavio. Iako je američka Ambsada u Sarajevu saopćila da stoji iza suvereniteta BiH, prof. Boyle smatra da vukovi ne mijenjaju ćud. To je je bio i Trumpov plan njegovog povratka na Balkan prekrajanjem granica, razmjenom tritorija. Profesor Boyle prepostvalja da ćemo uskoro znati da li o Amerikanci zaista i misle ono što je Trump planirao, ili što izjavljuje njegov Ambasdor u Sarajevu.

Prof. Byole primjećuje kako se planu iznesenom u „non paperu“ raspravlja tiho i iza kulisa u diplomatskim krugovima.

“To je izuzetno opasno,” kaže!

Upozorava: “Što se tiče novog rata, baš briga velikih sila o tome! To potvrđuje povjesnim činjenicama kako je po Owen-Stoltenbergovom planu bilo predviđeno da 1,5 do 2 miliona Bosana bude izloženo etničkom čišćenju uprkos činjenici da smo već do tada imali dva miliona Bosanaca žrtava etničkog čišćenja.  Svi Evropljani, Ujedinjene nacije i Amerikanci pod Clintonovom podrškom su to podržali, uprkos onome što je Clinton govorio u javnosti.” (Nota bene, Izetbegović je taj plan iznio na Bošnjački sabor, ali je odbačen.)

Prof. Boyle pretpostavlja da su Amerikanci pod Trumpom možda koristili čak i njegovu suprugu Melaniju kao trojanskog konja za ovaj opasni plan. Videćemo šta će Bidenova Vlada uraditi s tim Trumpovim planom, da li i Bidenova administracija misi drugačije nego Trump.

“Ali zapamtite, ne možete vjerovati njihovim riječima! Ovo je veoma opasno!” tvrdi prof. Boyle koji ponavlja kako su prijedlozi izneseni u “non paperu” morali iz neke od država članica EU koje su moćnije od Slovenije koja očito ganja tuđe interese.

Prof Boyle podsjeća i upozorava: “Kao što sam rekao Izetbegoviću u to vrijeme za Owen-Stoltenbergov plan, to kažem i sada za “non paper” i predloženu mapu; mi (Bosanci, Bošnjaci, op. prev.) nikada nećemo preživjeti ovakva prekrajanja bez obzira šta ko izjavljuje i šta piše u novinama ili mapi.“

Upoznali smo prof. Boyle i sve češćim spominjanjem propalog Aprilskog paketa ustavnih reformi. Danas je i Denis Zvidić, desna ruka Bakira Izetbegovića, na sesji “Kruga intelektualaca 99” spominjao mogućnost povratka propalom aprilskom paketu . O toj opasnoj ideji, prof Byle je pravnički jasan i nedvosmislen:

“Aprilski paket je posredni korak za RS da se otcijepi, proglasi nezavisnost, a zatim se pridruži Srbiji da tako stvori Veliku Srbiju. Očito su u pitanju nečasne radnje.”

da se priključi Srbiji i tako stvori Veliku Srbiju.Dzana Hazim sent Danas u 18:13Zadnja rečenica: Dodali bismo – opasan je kao i non paper.

(“The April Package is an intermediate step for RS to secede, declare independence, and then join up with Serbia to produce Greater Serbia. Then obviously skull-duggery is afoot. Fab.“)

Dodali bismo – ideje oživljavanje upokojenog Aprilskog paketa opasne su kao i “non paper.”

Ibrahim HALILOVIĆ

Dženana DELIĆ

Gospodine Nelson, molim Vas idite kući! Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH! Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo vlasnici naše države i naše Kuće.

P.S. Povedite sa sobom kući i Dodika, Izetbegovića, Čovića…

(Mada ambasador Nelson razumije i bosanski, a ima i prevoditelje, evo, za svaki slučaj i na engleskom da se ne zahmete: “Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Do not come bacck ever! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, but valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and House.

P.S. P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čović… Keep them there!

Američki ambasador u BiH, Eric Nelson, gostujući u emisiji „Izvan okvira“ sarajevske N1 televizije, kazao je da je “promjena Ustava neophodna” i da će “možda biti iznenađenja o tome koje će se opcije razmatrati.“

Nelson je međutim, rekao i ovo: ‘

– Rješenja za probleme u BiH moraju doći iz konsenzusa, kompromisa i dijaloga. Također, moramo podržavati osnove BiH, a to je Dayton. BiH je jedna država, sastavljena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih,” rekao je ambasador Nelson.

Tim povodom, zamolili za komentar prof. Francisa A. Boylea, experta međunarodnog prava, autora i zastupnika naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde u sporu RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

“Dayton, koji su nametnuli Richard Holbrook i vlada USA, namjerno je BiH pretvorio u propalu državu. Dayton ne funkcionise 25 godina namjerno. Dayton je ciljano i s namjerom uvijek bio ‘slijepa ulica’ za BiH i Bosance otkad je potpisan u decembru 1995. Taj zaključak je jasan i iz moje analize Daytona, koji je izložen u mom Memorandumu prava, koji sam sačinio za Parlament Republike Bosne i Hercegovine, na zahtjev ministra uništenih poslova, Muhameda Sacirbegovića, a koji se može naći u mojoj novoj knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima!’ (Bihać 2021)

Profesor Francis A. Boyle

(Prevela Dženana DELIĆ)

Nažlost, taj Boyleov “Memorandum prava” nije prihvatio Parlament BiH i danas smo tu gdje smo – nigdje, na kraju puta, u mračnom tunelu, robovi u svojoj vlastitoj državu koju su nam oteli mimo prava domaći velizdajnici uz pomoć svjetskih protuha – i obrnuto. Dodik po ko zna koji put i danas traži “otcepljenje” genocidnog plijena RS što je ugrožavanje čak i Daytona i mira ne samo u Nosni. Ne, to nije predizborna poruka, to je konstanta njegove zločinačke politike. Da je pravi kao što nije, ambasador Nelson bi se odmah javno založio za hapšenje Dodika. Sa rušiteljem države, kriminalcem i separatistom nema pregovora, niti kompromisa! Dodik i svi kao on moraju u zatvor. Odmah!

Ambasador USA u Sarajevu Nelson mora znati kako postoji Ustavni zakon iz 1995. koji nam pravno omogućuje povratak Ustava RBiH ako Dayton ne funkcionira ili ako ga neka ugovorna strana krši. I ptice na grani znaju kako ga krši ko stigne, da nije proveden u cjelosti, da je ništavan. Koliko i kako ga krši, Dodik je to dokazao i danas u Narodnoj skupštini genocidne RS.

Kao diplomata, makar i u Bosni (sic!) jer ovao šalju trećepozivce, rezervu rezerve, protuhe i neznalice, daytonske papagaji, ambasador Nelson bi morao znati te i još mnoge stvari, Podsjećanja radi, slijedi komentar na njegovu nerihvatljivu izjavu.

Očito je kako nadmenom Trumpovom trećepozivcu činovniku Nelsonu nije došlo iz guzice u glavu nekoliko pravnih i praktičnih stvari ni nakon četvrt vijeka od potpisivnja i danas nevažećeg Daytona. On, prosto rečeno, lupeta o stvarima koje kao đoja zna, a ponavlja ih kao papagaj, “Dayton, entiteti, konstitutivni narodi, dogovoor, konzensus!” On se pravi kako ne zna, a morao bi znati za domaće i međunarodno važeće i neprikosnoveno pravo.. Pokušava nas nasamariti, podvaljuje nam, pa bi mu bilo bolje šutjeti, pogotovo zato što nam podvaljuje ilegalno umjesto leganog. On bez utezanja pokušava zapovijedati u našoj Kući, a za to nema ni dozvolu, niti ikakvo pravno uporište. U našoj Kući mi smo gospodari! Nelosn o kompromisu i dogovoru – a Dodik o secesiji. Kakav, bolan kopromis, tu nema kompromisa, ali ima zatvor! Nije li trpljenje takvog Dodika sramno po kreatore Daytona i po USA, pa i Nelsona! To je sramno i za nas. Čak i kada kritikuju Dodika zbog secesije, svi brane Dayton, a to znači luda kuća, propast.

Ambasador Nelson nastoji prije svoga skorog i neminovnog povratka u Washington cimentirati ilegalno stanje nametnuto u Daytonu poslije agresije i genocida, zločina koji su presuđeni na najvišim svjetskim sudovima. Svi papiri na članstvo u UN-u nose ime Republike Bosne i Hercegovine. Republiku BiH moramo ponovno imati, ona je garancija da Dodik i njemu slični neće biti mogući u RBiH, a ni stranci poput Nelsona! RBiH je naša, oni su nam je samo privremeno oteli!

Da imalo drži do nas, da drži do države iz koje nam je poslan, da poštuje domaćina, ne bi nam solio pamet, dodajući sol na ljute rane; makar bi pročitao Povelju UN-a, važeći Ustav RBiH, presude svjetskih sudova o genocodu i udruženim zločinačkim pothvatima, “ius cogens” svjetsku izvršnu pravnu normu nad normama koja zabranjuje genocid i oduzima genocidni plijen…

Da poštuje i nas i našu državu, da cijeni naše gostoprimstvo i strpljivost, da poštuje pravnu logiku i Ustav USA – američki bi Ambasador svirao violinu ili klavir, a ne gudio u daytonske gusle na jednoj struni, testerao, pilao na živce po volji nacionalista i fašista, uzurpatora naše države; svirao bi na finoj violini o pravu na našu Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je kajda koju želimo čuti, ne samo zato što je našem uhu dopadljiva, nego zato što je to jedino ispravna kajda! To ja kajda prava! Već danas bi hapsio Dodika, ta predstavnik je najjače sile na svijetu. To bi bilo zalaganje za pravo, a ne za Dayton koji to pravo oduzima i nama i našoj državi! Dayton je velika američka sramota, a Nelson ru sramotu personalizira.

Nelson je uzeo fursata. Umjesto o pravu, on nam podvaljuje ilegalu i napravdu.

Pod krila mu pušu domaći veleizdajnici koji se zaklinju u Dayton. I danas, kada Dodik, pozivajući s ena izvorni Dayton ruši državu, oni se pozvaju na Dayton koji je crknuti, krepali prfojekat.

Bosna je makar tri puta starija od USA, pa i da nije, Bosna je našom nepobitnom demokratskom plebiscitarnom voljom suverena, naša, usprkos Daytonu i Nelsonu, Dodiku, Džaferoviću, Izetbegoviću, Komšiću, Čoviću.

Dodik danas u Narodnoj skupštini genocidne RS, gusli o izvornom Datonu, a zna da je i taj “izvorni” ilegalan. Izetbegović, Komšić, Džaferović svakom prilikm i svakom zgodom zaklinju se u vječnost RS i Daytona, mada znaju da je Dayton nagrada za genocid i UZP-e. To mora znati i Nelson. Tim negatorima prava, sudskih presuda, genocida, RS je trajna i neupitna kategorija, koja ima pravo na otcjepljenje. Zašto genocidna RS ne bi bila neupitna i Nelsonu jer on od prava više voli dogovor makar i nemogućih rogova u vreći, popuštanje, kompromis, što u konačnici znači nestanak i RBiH i nas samih. Danas je to Dodik ponovo potvrdio. Ali, Dayton nama, građanima RBiH – ne znači ništa, a ni oni koji nam ga uporno nameću. Mi smo jači od svih njih, jer u našim rukama je pravo, kao najjače moguće oružje. Nepobjedivo!

Nelsonova izjava je došla nakon zahtjeva Čovića da se mijenja izborni zakon (po njegovoj fašističkoj volji!) prije nego se promijeni Ustav. Ilegalni, daytonski!

Podučavajući tobože Čovića pravu (sic!) kako niži pravni akt ne može mijenjati najviši pravni akt (oba ileglna, nevažeća!!!) Nelson nam uvaljuje Dayton zauvijek, konstitutivne narode i fašizam, vjerujući da da ćemo nasjesti na fintu kako nam je prijatelj i nama i našoj državi, koji eto, zna šta je pravo. Boš posla! Nelson, biva, zna šta je pravno starije, a šta mlađe, a pravi se kako ne zna da je i jedno i drugo ilegalno kada je u ptanju Dayton. Bolan Nelsone, Bosna je povijesno i prvano starija i od USA, a kamo li od Daytona! Pa Referendum građana i Ustav RBiH jači su i stariji od Daytona. To je, bolan, Nelsone jače i od Amerike! Kako god, i Nelson i Zapad, i Rusija pride, žele nam uvaliti Dayton, u njemu RS, Herceg Bosnu, Čovićev fašistički ultimativni i ucjenjivački zahtjev za izbornim zakonom pa da Hrvati mogu birati samo njega ili nekog iz ustašu, poskoka iz HDZ. Oni koji čak i samo površno znaju prljave poslove međunarodne zajednice, znaju da će biti udovoljeno Čoviću, pa prvo mijenjao, ili ne mijenjan Ustav. Ako Dodik ostane u sedlu vlasti i nakon današnjeg podrivanja države i mora, to nije dokaz nemoći ni naše ni međunarodne zajednice ni Nelsona. To je naša sramota! Jer, Čović ruši državu RBiH po njihovoj volji blokadama i ucjenama. Dodik to radi na svakom koraku uz klimoglav Vučića. Stoga, Nelson nam nije prijtelj. Naši prijatelji ne mogu biti oni koji rade hinle i koji ne poštuju domaće i svjetske zakone. U ovom slučaju Nelson tobože predaje pravo Čoviću, a rezultat bi mogao biti udovoljavanje njegovom rasističkom zahtjevu. On predaje pravo Čoviću da bi nas zavarao; Nelson svjesno izigrava domaće i međunarodno pravo tvrdnjama o vječnom Daytonu. Dodik je na američkoj crnoj listi, ali ga svjesno trpe jer razara državu, što je cilj Daytona. Nije li to bacanje prašine nama u oči!

Stoga pitanje: Ko je ovaj Nelson da bi on promicao dijalog u vreći punoj nacionalističkih i fašističkih rogova, sljedbenika osuđenih ratnih zločinačkih i genocidnih zlodjela kako bi dogovorno, mimo zakona, cimetirao ilegalni Dayton, ili odšutio, opet i iznova, Dodikov očiti seperatizam što je neuvijena prjetnja miru!

Znamo kakva je uloga Amerikanaca bila u Daytonu. To prof. Boyle lijepo objašnjava. Cilj je bio napraviti nemoguću državu kako bi propala. Unaprijed planirana propast jedne suverene, hiljadu godin stare države. Nije li to zločin! I Dodik kaže da je BiH nemoguća, nakaradna. Zar to ne vrijeđa Ameriku! Kako će vrijeđati, kad ju je Amarika naprvaila po volji Dodika.

Kad su vidjeli da se otimamo, žilavo, da je rok trajanja prošao, a država u životu, pokušali su preko Haysa progurati Aprilski paket koji bi vodio u blokade etičkim glasanjem dok državu blokiraju tako jako da ona ne može finkcionirati, donositi odluke i zakone, što bi bio njen kraj. Da je to prošlo, danas bi Dodik već imao državu izvan Bosne.

Ko je Nelson da bi on određivao sudbinu naše države i na samih? Za Bosnu i za nas njene sinove – niko!

Nelson gospodar naše Kuće, nego mi!

Nelson i njemu slični su oteli našu državu u čemu su imali suglasnost velizdajnika. Stranci, među njima i Nelson, drže kajase i uzda nad veleizdajnicima, pa svi zajedno, po principu spojenih posuda, rade na uništenju nas i naše države. Svi za zaklinju u ilegalni Dayton. To Jedini cilj – propast države. To potvrđuje i ova sramotna izjava američkog ambasadora Nelsona. Da ima imalo obraza, pročitao bi danas pismo dr. Denisa Bećirovića upućeno Inzku i Sattleru u kojima im je jasno, argumentirano i bez dlake na jeziku stavio do znanja da su pročitani, da im je cilj uništenje naše države, a da mi imamo pravo na Republiku BiH. Taj zločinački cilj je u srži Daytona. Ali, mi imamo neotuđivo pravo utemeljeno na nepobitnoj odluci Referenduma i svim svjetskim zakonima. Ta odluka je vječna, a ne ilegalni Dayton. Dodik mora imati makar jedan glas više od nas koji smo glsali za suverenu i neovisnu RBiH. To je nemoguća misija. To je neostvarljivo, mi smo davno odlučili o cjelovitoj i suverenoj državi RBIH. To je za vječnost. Po toj našoj odluci, genocidna RS nema šanse za otcjepljenje. Nula šansi! To će kad tad morati shvatiti svako, pa i Amerika u čije ime za sada govori Nelson, njen odlazeći ambasador.

Mi ne smijemo sebi dozvioliti lukusoz da nam razni Nelosni danas, poput Holbrookea, Serwera, Clintona, Alije i Harisa, nekad, sada Dodika, Daferovića, Komšića, Čovića…, kroje sudbinu. Mi moramo vratiti otetu državu i sudbinu uzeti u svoje ruke.

Ne dozvolimo nikome, pogotvo Nelsonu da ovakvim izjavama gospodari u našoj Kući, da vrijeđa sve nas kao poštivatelje domaćih i međunarodnih zakona, da pokušava još za njena života i našeg života, skrojiti ćefin našoj državi Republiku BiH koja se temelji na odluci Referednuma iz 1992. o suverenoj, neovisnoj i nedjeljivoj Republici BiH. Ne postoji snažniji i bolji demokratskji metod od tog plebiscita građana. To je najjače oružje koje samo treba koristiti. Nema Nelsona koji se smije usudti pogaziti tu našu volju. Ne dozoljavamo! Ko je Dodik da je jači od nas koji smo se izjasnili za RBiH na Referendumu! Ako bi dozvolili, skrojili bi i sami sebi ćefin za života. Bili bi ostali robovi, mrtvi, samo naizgled živi.

Stoga, neka taj princip konstitutivnosti, trhulih kompromisa na osnovu ucjenjivačkih razgovora i dogovora, entiteta, kršenja međunarodnog i domaćeg prava, kao daytonski model Nelson pelcuje u USA, pa ako se primi, bago njima! Ali, ni to za nas ne znači ništa. Mi smo gospodari u svojoj kući! Mi imamo pravo na Republiku BiH bez obzira šta govorio Nelson, Putin, Trump ili Biden, Dodik, Čović, Izetbegović, Komšić, Džeferović, čitav svijet.

Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, we need a valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and house.

P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čovića! Keep them there!

Prijevod: Gospodine Nelson, molim Vas idite kući. Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH. Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo gospodari i vlasnici naše države i kuće.

P.S. Povedite sa sobom i Dodika, Izetbegovića, Čovića… Držite ih tamo!

Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.

U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.

Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.

Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.

Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.

Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.

Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…

Potrpam strah koliko mogu i kako znam.

Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…

Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.

Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…

Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.

Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.

Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”

Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.

Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.

Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.

Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?

Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.

U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.

Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.

Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.

Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.

Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.

Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.

Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)

Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.

Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.

Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.

Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.

Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.

Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:

“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”

Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”

• Bošnjaci-muslimani bi se za svoje i dobro svoje države morali pozahmetiti na smjenjivanju Safeta Softića, ne što je sa poslanicima SDA u Parlamentu BiH digao ruku incijativu uklanjnja ulica, trgova, ustanova po slugama okupatora, nego što se za to javno pokajao. Softića bi trebalo smijeniti ili kao potpredsjdniku SDA ili predsjedndika Sabora IZ jer je nespojivo u jednoj ličnosti objediniti visoke političke i visoke vjerske dužnosti. Softića, treba smijeniti zbog kriminala i amorala u Islamskoj zajdnici kao i Kavazovića, Senaida Zaimovića, sve u Mešihatu, Saboru, Vakufskoj direkciji koji su znali, a nisu spriječili kriminal i amoral u Islamskoj zajednici, niti išta poduzimaju da se kriminalci kazne    

Provodeći politiku Mladih muslimana na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a u suglasju sa svojim kadrovima u Islamskoj zajednici, svome velikom džematu, SDA ima različita mišljenja o istom, pa do podne jedno, po podne drugo.

Tako SDA daje imena ulica i škola po osobama diskutabilne prošlosti, kažnjenm, pa rehabilitiranim propagatorima i slugama NDH, Hitlerovim nacistima, a onda podržava incijativu kojom se predlaže ukidanje imena tih ulica, trgova i ustanova, kao ulice i škole po imenu Mustafe Busuladžića, škole po Huseinu Đozi, kako bi sljedbenici četničke i ustaške ideologije ukinnuli ulice Draže Mihailovića ili Mile Budaka. Prilikom imenovanja ulica, nadmetali su se ko će kome više nauditi, a naudili su zdravom razumu. Ne bi oni ništa mijenjali, ali tjera ih na to Europa i Amerika. Ideja je potekla od građana lokalnih zajednica; pomesti iz javnog života sve ono što maker i samo tukne na fašizam, nacizam – zločin.

Samo koji dan kasnije po usvajanju te incijative u Parlamentu BiH, SDA pravi “zaokret” u vezi sa tom incijctivom braneći od ukidanja ime škole po Hueinu Đozi, Busuladžićeve ulice i škole, Safet Softić koji obnaša i vjersku i političku dužnost kao predsjednik Sabora Islamske zajednice i potpredsjednik SDA, u stilu pravog SDA prevertanera javno se pravdao kako nikad ne bi glasao da je pročitao ono što piše u toj inicijativi. Kune se kako nije znao da su na spisku za ukidanje ulica i škola sa imenima Busuladžića i Đoze. Pravi uhljeb, prevarant i lažov kakvih Bosna ima za izvoz, posebno u redovima i safovima SDA i Islamske zajednice. 

U ovom tekstu ne želim se baviti sudanijom ni Đozi, ni Busuladžiću, jer sud su o njima iskazali učevniji i upućeniji od mene, a i sudovi. Svoju riječ je kazala i povijest.

Ali, hoću se pozabaviti činjenicama koje dokazuju pogubnu politiku zločinačkog klero-nacionalističkog dvojca SDA-Islamska zajednica koji sve Bošnjake na svaki način trpa u isti koš sa zločincima u srpskim i hrvatskim redovima, pa i zločincima mudžahedina koje su oni uvezli bez potrebe, da bi neki sa znanjem SDA i njoj odanih generala poput Sakiba Mahmuljina zažmirili na njihov ratni zločin, za što je Mahmuljin u prvostepenoj sudskoj presudi upravo dobio deset godina zatvora od Suda BiH.Citat:

Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.

“Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.

Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.

” Izvor: Slobodna Bosna, 25. 01.2021.)

Rasim Delić: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.” (ibid.)

Umjesto da sva slava za borbu protiv sh-agresije i obranu države priadne časnim komandantima i borcima ARBIH, kojih je bilo preko 200.000, zasluge su pripisane “E. Mudžahidu” u čijem sastavu je bilo tek oko 1.000 mudžahedina, među njima brojni ratni zločnici. Neki od njih su dolazili u Sarajevo gdje su bili primani na najvišim mjestima. Sa sobom su donosili odsječene glave Srbe i hvalili se kao svojim ratnim plijenom.

Za islamizaciju ARBiH, pored ratnnog zarobljenika uhvaćenog na četničkim položajima iznad Sarajeva Rasima Delića, zasluge imaju Sakib Mahmuljin, kao i ganet kosa Muslomović, te hodže i hodžice imami u postrojbama ARBiH, sve pod kapom SDA-IZ – Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića, njihovih poslušnika i trabanata. Cerića bi se muslimani morali odreći zbog mnogih nečasnih rabota, među islamizacije ARBiH, što je dovelo do zločina čime se svjesno pokušala izjednačiti oslobodilačka ARBiH sa SDS i HVO zločinačkim i genocidnim falangama. Cerić je pretvorio IZ u svoje vlasništvo i za velike pare uvezao vehabije. Kriv je ko šejtan i munafik!

Islamizacijom ARBiH iz koje su prehodno odstranjeni patrioti Srbi i Hrvati, dvojac SDA-IZ nije posijao sjeme islama, nego ratnih zločina koje su činili mudžahedini, većinom. Tako je taj zločinački dvojac svrstao ARBiH u istu zločinačku ravan sa para-vojskama SDS i HDZ, te dao povoda onima koji pokušavaju promijeniti karakter rata u našoj državi iz agresije u grđanski sa tri jednake strane. To je zločin prema državi RBiH, Bošnjacima i Islamu. I dok je dvojac SDA_-Z grlio “islamske borce” koji nemaju veze sa Islamom, ali mnogi imaju sa zlčinom, Alija Izetbegović je poslao u penziju generala ARBiH Jovana Divjaka, za što je proslavljeni general saznao u TV Dnevniku. Imao sam interview 1997. sa generalom Divjakom koji je posvjedočio za magazin “Most” da je ARBiH pretvorena u muslimansku vojsku, istina koju je tada bilo teško reći na medijima pod kontrolom SDA-IZ.

Formiranjem Federacije spašen je HVO i Herceg Bosna, a u Daytonu su četnici nagrađeni sa pola državne teritorije nakon genocida koji ni Alija Izetbegović niti Haris Siljadžić nisu ni spomenulu, pa tako ostali koji su im bili uz koljeno. Oni su utemeljivači RS. Alijinim putem korača njegov sin Bakir, a Harisa novinar Hadžifejzović, kao političkog mrtvaca, vraća na političku scenu kako bi nas i Bakir Izetbegović i Haris Silajdžić vječno okovali Daytonom, sa ili bez Aprilokog paketa. U tome im obilato pomaže Hadžifejzović i sva ta bolumenta novinara plaćenika, neznalica, drskih primitivaca. Hadžifejzović je u ratu u Sivom domu stekao naziv hadžije o državnom trošku. Sa parama od prodatih knjiga (vidi slučaj Nikole Špirića) stekao je toliko para, da je uz simpatije obitelji Izetbegović i darivatelja ovaj hadžija mogao osnovati vlastitu TV na kojoj su se vrtili arhivski materijali TVSA. Kada je uhvatio korjena, na toj TV kojoj malo-malo, pa su gosti najgori dušmani države – i na “našoj” i na “njihovoj” strani. Od totalnog pada spasava najgore četnike i “naše” hairlije islamske i državne neprijatelje – najgore krimilace i moralne propalice.

U ovom testu hoću da se jasno i glasno ogradim od svakog zločina, a posebno od zločina koji su počinili Bošnjaci-muslimani, koji nisu ni jedno ni dugo, nego zločinci.

Ograđujem se i od Mahmuljina ako je kriv, ali isto tako i od Fatmira Alispahića.

Kao intelektualac, magistar nauka, Alispahić već duže vremena u javnom prostoru širi govor mržnje i poziva na obračun svim sredstvima, a naglašeno nasiljem nad svim migrantima. To je ona ista matrica po kojoj su svi Bošnjaci-muslimani bili optuženi, presuđeni i kažnjeni zločinom genocida, udruženim zločinačkim pothvatima, urbicidom nad njihovom kulturom, vjerom i tragovima postojanja. Ti su zločini počinjeni bez tužitelja, suda, sudija i porote. I tužitelj i sudija i egzekutor često su bili u istoj osobi, a iza svega su stajale Srbija i Hrvatska. Ne u moje ime Alispahiću! Ne Mahmuljinu, ne dvojcu SDA-IZ koji i mene žele poistovijetiti sa zločincima, kako na “našoj” strani, tako i sa anamo onima na ustaško četničkoj. Baš na tome, na našoj kolektivnoj odgovornosti dvojac SDA-IZ, odavo radi. Davno je bilo vrijeme suprotstaviti se. Ne bilo kome za koga kad tad nadležni sud presudi da je znao, a nije spriječio zločin, niti kaznio izvršitelje.

Kako smo se nedovoljno bunili, dvojac SDA-IZ uzeo fursata i duboko zaglibio u političko-vjerski kriminal, oprostio genocid i urbicid, a Bošnjaci zbijeni na četvrtinu državne teritorije. Taj duo združeno uništava i državu RBiH i osnovne postulate Islama. Halka poslušnih i pohlepnih, osoba hlabavog karaktera, lahkomislenih, bez moralnih skrupula, silno se obogatila na nesreći muslimana, na pljačci i obmanama, lažima i lažnim obećanjima, suradnjom sa državnim neprijateljima nastojeći na svaki način, pa i davanjem imena ulica i škola po kontroverznim ličnostima izjednačiti sve Bošnjake sa fašistima i nacistima pravdajući kažnjene muslimanske naciste i propagatore fašizma  zaslugama za muslimane i njihovom kasnijom rehabilitacijom. Nema opravdanja za fašizam i nacizam!

Dvojac SDA-IZ a se upinje da nas sve svrsta rame uz rame sa onim Srbima i Hrvatima koji ne odustaju od fašizma i nacizma kojeg su ispoljili u prošlom ratu u našoj državi kada su počinili udružene zločinačke pothvate i genocid, sudski dokazane, urbicid. Oni svoje presuđene ratne zločince kapitalce smatraju herojima i antifašistima, kao Dražu Mihajlovića iz Drugog svjetskog rata, ili Karadžića, Mladića, Kordića iz zadnjeg rata u Bosni. Da nije tako, nikada ne bi umjesto Armije Republike BiH imali stranačku vojsku SDA, iz koje su prethodno odstranjeni Srbi i Hrvati, general Divjak. Ne bi imali Oružanane snage BiH kao zbir jabuka, krušaka i šljiva, niti izjednačena prava i agresora i genocidnih zločinaca, bojovnika HVO ustaša i gencidnih četnika sa pripadnicima slobodarske anitifašističke ARBiH. Imali bi slobodnu građansku državu svih nas, Armiju države RBiH.

Da pače, SDA-IZ su borce Armije RBiH sveli na prosijački štap, formirali su oko 1.600 boračkih udruženja, da bi lakše vladali s njima, a kada se borci pobune zbog svoga mizernog statusa, onda ih policija bez milosti tuče po Sarajevu, razgoni po Tuzli…· Borci masovno dižu ruke na se. SDA-IZ dvojac je pod svoje skute savio udruženja žrtava rata, logoraše četničkih i ustaškoh logora, pa logoraši iz Dretelja ili Mostara najavljuju, pa odustaju od tužbe ratnog zločinca i kriminalca Dragana Čovića, vjernog koalicionog partnera B. Izetbegvića kojemu on daje vlast i kad izgubi na izborima.

Navršava se 80 godina od potpisivanja čuvenih bošnjačkih rezolucija kojima su Bošnjaci 1941. ustali u zaštitu svojih susjeda Srba, Jevreja i Roma od ustaškog terora fašista NDH. Nedovoljno se u našem medijskom prostoru spominju te antifašističke rezolucije bosanskih muslimana, a kamo li traži da se s ponosom obilježi ta godišnjica, podsjete svi Bosanci, kao i čitav svijet, na te dokumenate kao povjesni dokaz antifašizma Bošnjaka-muslimana. Umjesto da to ističemo i kod kuće i u svijetu, umjesto da su ti dokazi o hrabrosti bosanskih muslimana koji su prvi i jedni 1941. godine ustali protiv fašističkog terora nad ugroženim komšijama, dio obrazovnog sistema i kod nas i u svijetu, muslimanski klero-nacionalisti udruženi u režimski dvojac SDA-IZ nisu ni mukajet tim rezolucijama. Njima je do fašističkih sluga.

Koliko mi je poznato, ni po jednoj od tih rezolucija nije nazvana neka ulica, škola, trg ustanova. Ali zato, dvojac SDA-IZ daje ulice dokazanim, osuđenim, pa rehabilitiranim simpatizerima, hodžama u nacističkim uniformama poput Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze. Ili, Azize Šaćirbegović koja nema ama baš ni jednu zaslugu za nas i našu državu, ali je žena Mladog muslimana Nedžiba, Alijinog zatvorskog ahbaba.

Uz pomoć onih intelektualaca koji su se prodali za sahan pilava, podršku plaćenićkih medija, slabo informiranog i(li) obmanutog dijela janosti, dvojac SDA-IZ se utrkuje sa ustašama i četnicima u davanju imena ulicama i školama po likovima koji su bili služinčad Hitleru

Neobavezujuća incijaitva o ukidanju naziva javnih mjesta po slugama okupatora potekla je iz lokalnih zajednica, nedavno je usvojena u Parlementu BiH u kojoj se traži “da sa javnih ustanova i površina uklone imena svih osoba “koje su u bilo kom trenutku sarađivale, pripadale, ili na drugi način djelovale na strani ili u koordinaciji sa okupacijskim nacističkim ili fašističkim snagama u Drugom svjetskom ratu, odnosno javno podržavale ili opravdavale iste“ koju su podržali, poslanici SDA, među njima i predsjednik Sabora IZ, potpredsjednika SDA, Safet Softić, dočekana je na nož u Islamskoj zajednici, dijelu javnosti i udrugama koje djeluju pod kišobranom dvojca SDA-IZ.

Prepadnut za fotelje, jednu u SDA, drugu u Islamskoj zajednici, treću u Parlamentu, Safet Softić se javno se odriče te incijative za koju je glasalo. On se bezobrazno izvinjava i pravda kako nije znao za što diže ruku. On nije ni pročitao nacrt incijative. Navikao da svoj nerad i dvoličnost skupo naplaćuje.

Takve prevertanere, tipične za politiku SDA, samo zbog toga bi trebalo odmah smijeniti gdje god su na položaju, jer nanose štetu državi, antifašizmu u Bošnjaka, Islamu.

Softić je lutka na koncu.

On je svoju glavu davno dao da je drugi nosa. Bog zna da je ovaj nekadšnji hodža sve priključke na svoj mozak davno isključio kako bi njime upravljali – nekad Alija Izetbegović, Sulejamn Tihić, Mustafa Cerić, sada Bakir Izetbegović i dr. Kavazović. Zato je on rahat od pameti. Što će mu! Rahat je i od osjećaja šta valja šta ne valja, moralne kategorije davno je zaboravio, a kao dvoličnjak, neradnik i lažov, prevrtaner i poslušnik, rob, izišao iz svih, pa i islamskih knjiga koje izučavao i stekao pravo na hodžaluk. Pliva na površini – u parama – jer obaza nema. Da ima, nikad ne bi rekao ni porekao, niti bi lagao i obmanjivao.

Onaj ko poput Đoze i Busuladžića u svojoj biografiji ima i podatak o propagandi fašizma i istrebljenja Jevreja, ili koji je služio u nacističkoj vojsci kao imam, dakle osoba odgovorna za podizanje morala nacističkih vojnika, ne može biti dobar za Bošnjake, džaba što je intelektualac i ulema, i džaba što je odslužio svoje, pa čak i kada je rehabilitiran. Jok! To je nedopustivo, to je sramota i blamaža, poniženje za našu državu, za Bošnjake, za Islam!

Safet Softić, pobojao za sve tri stolice na kojima sjedi, posao nikav, a parali. On se javno kaje, izvinjava što glasa za ukidanje naziva ulica i ustanova po suradnicima fašista i nacista, jer da je zao da su Đozo I Busuladžić na udaru, a morao je znati, zato prima dobre pare, ne bi digao ruku. Safet Softić tako pada još dublje u moralano-političko blato i smrad, ali njemu njegov smrad i zadah kleronacionalističke politike SDA-IZ koju provodi o našem trošku, ne tukne. Njemu se kao poslaniku svašta može podvaliti, čak i iz opozicije kao ovaj put. On će dignuti ruku, pa se pokajati! Obraz, olmaz!

Da zlo bude veće, i Softić se pravi kao da ni on zna za teški kriminal koji odavno potresa Islamsku zajednicu kao ispostavu SDA iako obnaša visoku dužnost Predsjednika Sabora. O tom kriminalu i nemoralu se u javnosti argumentirano, riječju i slikom, dugo vremena, a sada sve češće svjedoči. Reis Kavazović, Safet Softić, Senaid Zaimović, najodgovorniji dužnosnici Islamske zajednice, svi pod nadzorom i po blagoslovu Bakira Izetbegovića, o čijim lopovlucima bi se romani mogli ispisati, ne haju za kriminal, jer u kriminalu, i sami učestvuju, biće u neznanju!

Oni, SDA, IZ, njihovi mediji, potrčkala i sahanolisci, bacaju nam prašinu u oči bitkom za spas obraza i ulica notornih poklonika fašizma i nacizma Busuladžića i Đoze da bi nas odvratili od gorućih problema koje fabrikuju kao na tekućoj traci. Oni tvrde da zastupaju nas, a ustvari rade protiv nas, na račun neprijatelja države i Dina, sve za svoj džep.

Dreku u Islamskoj zajednici za obranu lika i djela Busuladžića i Đoze od „inicijative,“ među prvima je nadigao Rijeset Islamske zajednice. Ciljao je i na predsjednika Sabora, potpredsjednika SDA Safeta Softića, na poslanike SDA, ali nije spominjao imena. Za to se pobrinula “Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija” (BANA) bliska Mustafi Ceriću i SDA-u koja je hitro uputila pismo „Saboru IZ u BiH i Reisu-l-ulemi dr. Huseinu ef. Kavazoviću u povodu glasanja zastupnika u PS BiH Safeta Softića koji je ujedno predsjednika Sabora IZ, a koji je glasanjem podržao inicijativu zastupnika Damira Arnauta, da se uklone nacistički i fašistički nazivi škola, ulica, trgova itd. Među ozloglašenim ratnim zločincima i fašistima poput Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Mile Budaka, Rade Radića, Jure Francetića, Stevana Moljevića…, našla su se i imena Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića i mulla Osmana Rastodera.“ Kraj navoda. Dreka je urodila plodom, ali za sada djelimično, jer Safet Softić se posipa pepelom i Pravda neznanjem, izvinjava, ali ne odstupa od darežljivih hazni SDA, IZ i Parlamenta. Da li će odustati od Incijative? Na pola je puta, nikakvo znenađenja ako se popišmani.

BANA se nije bunila kada je Safet Softić kao potpredsjendik političke partije SDA postvaljen na čelo Sabora IZ. Molo ko se bunio od intelektualaca, novinara, javnost je ionako oguglala na sve.

Naravno, treba smijeniti Softića, ali ne samo zbog prihvatanja incijative o ukidanju naziva ulica fašističkim slugama i nacistima i laganja da nije znao za što diže ruku, nego zbog sjedenja na tri stolice.

Makar mu je onu u Saboru, trebalo izmakunuti prije nego je sjeo u nju. Jer, u modernim demokratskim državama nemoguće je spojiti vjersku i političku funkciju u istoj osobi, kao što je dvojac SDA-IZ spojio funkcije hodžu Safeta Softića i još ga uturio u Parlament.

Treba smijeniti i novopečenog doktora nauka Kavazovića, doktora Senaida Zaimovića i natjerati iz Islamske zajednice! Treba smijeniti sve sabornike, Mešihat, Vakufsku direkciju, muftije koje učestvuju u kriminalu u Islamskoj zajednici, koji štite taj kriminal, nemoral u IZ, i sve one koji su kumovali nazivu ulica po fašističkim slugama i propagatorima, a koji se sada bore da se imena tih ulica sačuvaju, ali i odustaju od toga. Lažu ako kažu da ne znaju za taj kriminal!  Ni BANA ne zna za kriminal u IZ.

Kritičari „inicijative“ napominju kako su Đozo i Busuladžić rehabilitirani, a zaboravljaju da to nije opravdanje, jer  i Draža Mihajlović je rehabilitiran, iako fašistički sluga i koljač, osuđen i strijeljan zbog zločina. IKrajišnika, noornog ratnog osuđenog zločinca, “rehabilitirao” je Dodik ordenjem, kao i Karadžića davanjem imena studentskom domu po tom genocidnom kapitalcu.

Husein Đozo je uz tespih odležao svoje, postao uzorit ulema, Titov prevodilac. Svoje je uz krunicu odležao i ratni zločinac teškaš Kordić, pa Krajišnik, Plavšićka, mnogi drugi. Treba li i po njima dati nazive ulica, škola, trgova!  Alija Izetbegović je sjedio u Predsjedništvu države sa Krajišnikom, sin Bakir je je u društvu sa Draganom Čovićem bio i u Predsjedništvu BiH, iako je Čović kriminalac i ratni zločinac; oni su partneri, Bakir spašava Čovića politički, prašta mu finacijski kriminal, kao što spašava Dodika i RS i politički i financijski. Sada se Dodik bavi kao uzoriti nacista mješovitim brakovima koje je SDA davno odekla.

Šefik Džaferović sjedi s Dodikom u Predsjedništvu BiH kojeg je odlikovao Radovan Karadžić. Dodik veliča četništvo, ruši državu i diči se imenima ulica iz srpske povijesti i mitlogije, fašista, svaki dan govori i radi na osamostaljenju genocidne stečevine RS, monstruma kojeg je SDA prva priznala u svijetu…

Ja, i? Rekao bi Bakir Izetbegović.

Spisak „nositelja“ naziva ulica po zaslužnim slugama okupatorima Paveliću i Hitleru strše kao vrh ledenog brijega kvislinške ratne politike Mladih muslimana i Islamske zajednice, sprege u zloupotrebi vjere u političke ciljeve, u kolu sa Pavelićem, Musolinijem i Hitlerom, preko Kulenovića, Fehima Spahe…, u namjeri da uz pomoć jerusalimskog muftije Huseinija stvore svoju islamsku državicu u okviru Hitlerovog Trećeg Reicha, a u novije doba uz pomoć Alije Izetbegovića, Mustafe Cerića i njihovih botova kao dio svjetske islamske države. Lagali su da takvu panislamsku državu hoće narod. Prvi u svijetu su priznali genocidnu RS, nije im mrska zločinačka Herceg Bosna, jer dok je tih fašističkih tvorevina san o njihovoj nazovi panislamističkoj fildžan državi od Stupa do Kozje ćuprije može postati stvarnost.

Davanje imena ulice, trgova, škola, po imenima okupatorskih sluga, neoprostiv je zijan dvojca SDA-IZ pema državi RBiH, muslimana antifašistima, poginulim i živim, kao i narodnim herojima kojih ima više od četrdeset, to je zulum prema vijećnicima ZAVNOBiH-a. Oni tobože proslavljaju Dan državnosti, ali se odriču predsjednika ZAVNOBiH-a jer je čestit Srbin. To je sramota prema brojnim slavnim ličnostima iz bogate povijesti junaštva i duhovnosti dičnih sinova Bosne.

Mladi muslimani su na čelu sa Alijom Izetbegovićem uz pomoć pučiste Cerića,  ne samo spriječili ARBiH da oslobodi zemlju, nego su pokrali pare za obranu zemlje i prehranu naroda. Najslavnije generale ARBiH isporučili su Haagu ili Sudu BiH kao ratne zločince da bi dokazali kako smo svi isti, i žrtva i katil, i borci za slobodu RBiH, i oni koji su je napali, izvršili agresiju, počinili sudski dokazane zločine genocida i udruženih zločinačkih pothvata. Dvojac SDA-IZ je priglio agente KOS-a i UDBE, unaprijedio ih u generale Armije RBiH. Napakovali su generalima Seferu Haliloviću i r. Mehmedu Alagiću lažne optužnice za ratni zločin i poslali ih na Tribunal u Haag odakle su se obojica vratili nevini. Svi ratni zločini moraju biti kažnjeni, ali i oni koji su panjkali i isporučivali nevine generale ARBiIH da bi dokazali kako je i Armija RBiH zločinačka, kao i zločinačke i genocidne postrojbei HVO-a i VRS! Izuzetak potvrđuje pravilo. Tako je general Sakib Mahmuljin zbog zločina mudžahedina koje je uvezao u našu državu dvojac SDA-IZ na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Mustafom Cerićem, prvostepeno presuđen za zločine koje su mudžahidi počinili, jer nije ni spriječio, niti je zločince kaznio. To je teška uvreda Armiji RBiH i svima nama!

Pučisti na legalne organe Islamske zajednice na čelu sa Mladim Muslimanom Alijom Izetbegovićem, stvorili od od Islamske zajednice jedan džemat SDA

Da SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem nije pučem ukinula demokratski izabrane legalne organe Islamske zajednice i na njihova mjesta 1993. postavila svoje poslušne kadrove na čelu sa Mustafom Cerićem, nikada u Islamskoj zajednici ne bi bili mogući ni Mustafa Cerić kao reis, niti Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija ili Safet Softić, kao ni Bakir Izetbegović, Kavazović, Zaimović, Bičakčić…, su u prvim safovima na velikim dženazama, jer je to dno političko-vjerskog „establišmenta“, moralna fukara do fukare, kriminalac do kriminalca, veleizdajnik do veleizdajnika.

Da nije bilo pučem i pod prijetnjom oružjem smjene legalno izabranog vodstva i organa IZ, danas bi imali Republiku BiH, slobodnu građansku državu, u kojoj bi bila odvojena relgija od države.

Tada ne bi bilo ni naziva ulica po Đozi ili Busuladžiću, nego po narodnim herojima antifašistima ili bošnjačkim rezolucijama iz 1941., vijećnicima ZAVNOBiH-a, žrtvama genocida.

Tu spregu svjetovnog i vjerskog svi građani BiH mogli bi platiti nestankom države, a Bošnjaci i njih samih.

Na područjima genocidne RS i Herceg Bosne muslimani su izloženi nastavku genocida i udruženih zločinačkih pothvata u daytonskom miru. Oni su građani drugog reda, o njima se dvojac SDA-IZ brine kao o lanjskom snijegu jer ima prečih briga, među njima i čuvanju lika i djela Mustafe Busuladžića, Huseina Đoze, a što je najgore, kulta Alije Izetbegovića.

Gospođa Hava Tatarević je gledala kako joj iza stola za ručkom niz lokalni put odvode sedmericu – muža i šest sinova. Sudstvo genocidne RS je priznalo, pa poreklo ubojstvo samo jednog među njima, iako se zna ko je ubio te nevine ljude. RS je isplaćivala 150 KM za jednog od njenih sedmerice ubijenih, pa je i to ukinula, bez pravo Have na žalbu. Ona skapava u bijedi.

Duo SDA-IZ brine o nacisti Đozi, daje naziv škole po njegovu imenu, časti Azizu Šaćirbegović nazivom važne ulice u Sarajevu, jer je bila plaho dočikna kada bi Alija dolazio njenom Nedžibu, da bi Mladi muslimani u tajnosti kovali planove o panislamsitičkoj državici na tlu Bosne. Aziza ima ulicu, a Hava nema ništa, ostala bez muža i šest sinova, živi bez ikakvih prznanja, niko ne brine o njoj. Dok Majka Hava broji kosti svojih sinova i muža, SDA tajkuni broje milijune! Da je sreće, svaki od njenih sinova i muž zajedno sa Havom Tatarević bi imali ulicu kako bi se mi svaki dan sjećali na zločin koji je počinjen nad njima i radili na tome da se počinitelji sudski kazne zločin nikad nikome ne ponovi.

Od završetka rata do danas, gospođa Fata Orlović bije pravnu bitku da bi uklonila bespravno podignutu pravoslavnu crkvu u njenoj avliji, na baštini Orlovića, koji su nekad imali i svoju tekiju. Duo SDA-IZ joj je podmetnula svog advokata kako bi gospođa Orlović izgubila spor na sudu. Sud je kažnjavao  gospođu Orlović jer je, ona, starica, biva, istukla srpske milicionere, grmalje. (Milicija RS je presuđena za genocid na Svjetskom sudu pravde, ali ju je Silajdžić rehabilitirao, a nije morao!) Po javnom svjedočenju Fate Orlović, Ramiz Salkić, potpredsjednik RS, (Ali-baba) koji se okružio sa 40 savjetnika (hajduka) savjetovao je gospođi Orlović da odustane, neka crkva ostane u njenoj avliji, dobiće pare za to. Ona ga je sikterisala. Spor je najzad dobila, ali crkva je još u njenoj avliji. I pored nanesenog bola i od strane SDA-IZ, ona ljubi ruku Mustafi Ceriću koji je obećao, pa slagao da će crkva biti uklonjena. Crnogorski mitropolit kršna starina Mihajlo koji javno tvrdi da je u Srebrenici bio genocid, a Cerić poriče, tješi gospođu Orlović dok se Cerić u istom kadru smihulji.

Zar gospođa Fata Orlović kojoj SDA-a ili Šćepini mediji tepaju “heroina,” proglašavaju je osobom godine, ne bi trebala imati ulicu po njenom imenu, a Aziza Šaćirbegović – nikad. Bespravo podignuti objekat u njenoj avliji morao je biti uklonjen odmah po okončanju rata.

U Banju Luku Alija Izetbegović nije otšao ni jednom.

Nije dao ukinuti genocdnu RS koju je prvi priznao, niti je htio ukinuti genocidni SDS s čijom perjanicom Momčilom Krajišnikom se Clinton odbio rukovati, a Alija ga obasipao poklonima, sjedio s njim u Predsjedništvu, iako je znao da je ratni zločinac.

Alijin sin Bakir dolazi u Banju Luku jednom u deset godina, i da bi kao lažni vjernik (munafik) klanjao džumu u obnovljenoj Ferhadiji, a ne da zaštiti muslimane od četnika koji orgijaju ne samo na proslavi 9. januara. U derneku u u Banjoj Luci učestvuje i odred Oružanih snaga BiH koji njeguje tradiciju genocidne vojske RS. Pomiješali se u slavljeničkoj masi. Briga njega za 30.000 Dražinih i Dodikovih četnika u Bosni, Noćne vukove, Serbsku čest. Umjesto o tome, lažni muslimani, licemjeri dvojca SDA-IZ baš po ugledu na Dodika i Čovića, daju imena ulicama fašističkih sluga i bore se da ih sačuvaju, a Bakir i njegovi trabanti ih kopiraju.

U međuvremenu kleronacionalistička udružena bagra pokrala je sve što je bilo na horizntu, pa i pare za poplave i za pendemiju. Niko od njih ne zna kad će stići u Bosnu prva vakcina za koronu. Nabavili respiratore koji su nesipravni, a ne služe svrsi. Kupili poljsku bolnicu, ali polovnu, nepotpunu. Dok privreda crkava, kupuju skupe limuzine, namještaj za urede, letaju avionima i helikopterima.

Ko je Mustafa Busuladžić?

Da li je Mustafa Busuladžić zaslužio tu počast da sarajevska ulica nosi njegovo ime, a isto tako i škola? Ko je Busuladžić da nam i on bude glavna tema rasprava i još dubljih podjela, a imamo prečeg posla jer samo najsiromašniji, razjedinjeni, ostavljeni na ćenaru Europe, bez perspetive, između dva neprijatelja koja ne odustaju od Bosne. Mladi obrazovani ljudi bježe glavom bez obzira; pokradeni smo i mi i naša djeca, unuci i praunuci koji će vraćati dugove u koje su nas do guše uvalili SDA-IZ lopine i (ne)vjernici. Zar nije preče od bavljenja Đozom, nacistom, povesti računa o borcima Armije RBiH koji, suočeni sa teškom bijedom masovno dižu ruke na se, a policija ih tuče. Zar nije preče nabaviti makar i jednu jedinu vakcinu protiv korone od iscrpljivanja u ovim raspravama, veličanja i osporavanja Đoze ili Busuladžića! Imamo još milijun problema, ali da bi ih potrpao, zločinački dvojac SDA-IZ nameće nam temu Đoze i Busuladžića, svađa se kao bajagi sa Dodikom i Čovićem, a u potaji rade sve trojica zajedno protiv nas i naše države. Hožama i muftijama nisu mrske pare tog nacionaliste i mrzitelja Islama.

Citat: „Busuladžić je zaslužan Bošnjak i musliman, veliki intelektualac,“ dreče i Rijaset i reis, diže se kuka i motika, vrišti Američko-bosanska nacionalna asocijacija (BANA) koja traži smjenu Safeta Softića zbog Busuladžića i Đoze, ali ne i nespojivih vjersko-političkih funkcija, kriminala i pljačke, duhovnog zamlaćivanja muslimana.

Živi bili pa vidjeli, BANA će se ušutjeti oko smjene Softića čim dobije mig za to, a ako i ne dobije, imaju oni instikt za to. Softić se pokajao, to je dovoljno. Takvima kakva je BANA ne smeta sprega SDA-IZ sa HDZ-om i SSND-om. Ne traže smjenu Bakira Izetbegovića zbog njegovih grijeha, šurovanja sa Dodikom i Čovićem, stajanjem na braniku genocidne RS, niti zbog sabotaže sora na Svjetskom sudu Oravde. BANA je Cerićev, Bakirov, megafon.

Ako slučajno ode Safet Softić sa mjesta predsjednika Sabora IZ, na njegovo mjesto će doći neki isti SDA hodža-političar i tako nastaviti tradiciju SDA kontrole nad Islamskom zajednicom. Hodže znaju sve. I klanjati, i vaziti, a zapisivati, voditi svjetovnu politiku.

Hasan Čengić, ovlašteni i neprokosnoveni haznadar Alije Izetbegovića, za kojem se vuku dugi financijski repovi u vezi sa zloupotrebom milijardi dolara donacija za obranu zemlje, potpredsjednik SDA, bio je Predsjednik sabora. Kada je “brinuo” oko donacija, devize su vrećama donosene u Bosnu, ali ne za obranu i prehranu Bosne, nego za njihove džepove. On je osnovao i firmu u kojoj su bili „avioni, kamioni.“ Bio je vlasnik avio-komapnije kako bi zgrnuo pare prijevozom bosanskih hadžija u Meku i Medinu. U užem društvu tih SDA-IZ-privrednika i novopečneih tajkuna, u odboru Čengićeve kompanije, našao se i muftija Tuzlanski Kavazović, budući doktor nauka i reis.

General ARBiH Halid, Hasanov otac, Alijin logističar, inače po zanimanju mlinar iz Ustikoline, glavni logističar ARBiH, našim je parama počeo graditi nepotrebni aerodrom u Visokom. Vrhunska bošnjačka pemet upregnuta u taj promšaj, skontala da se pred pistom ispriječilo brdo, “ne meš” dalje. Za tu promašenu investiciju tešku stotinjak milijuna maraka ni Halid ni sin mu Hasan nisu odgovarali, kao ni za lopovluke oko donacija za obranu države, koje se procjenjuju na desetine milijardi dolara. Hasan je nagrađen je viskom finkcijama u SDA i Islamskoj zajednici. TV Hayat nam uživo prenosi bajramske običaje obitelji Hasana, tako da imamo uvid kako bajramuju, čime se goste. U Daytonu su krojene granice podjele, moj rodni grad Varcar Vakuf Haris Silajdžić je vratio Srbima, kako Čengića utvrda u Ustikolini i njihovo imanje ne bi završilo u RS.  Halid Čengić je nesmotreno u jednom interviewu otkrio detalje tajnog susreta zavjerenika SDA sa srpskim akademicima SANU u Beogrdau na kojem se jela janjetina i dogovorana sudbina Bosne. Velikom zaslugom oca Halida koji nosi nadimak Hadžija i sina mu Hasana, SDA je ostala i dalje vezana pupčanom vrpcom sa IZ i obrnuto, kako bi uz pomoć poslušne džamijske mašinerije, zajedničkih iftara, cirkularnih hutbi, velikih dženaza žrtvama genocida, uz hodže poltrone, sveznalice – haman tri decenije (o)držala se SDA na vlasti, ne samo u državi, nego i u IZ. Dvojac SDA-IZ je oprostio i genocid i udružene zločinačke pothvate, kao i genocid urbicidom – pride. Ceh za obnovu džamija ispoprčili su preživjelim muslimanima.

„Busuladžić je veliki, za muslimane zaslužni intelektualac.“ Pa šta ako jest! Neka ga Islamska zajednica u svojim okvirima, kao rehabilitiranog simpatizera fašizma, diže u nebesa, neka vazi o njemu po džamijama i mevludima, mada ne bi trebala! Ali, neka ga ne nameće ostalim građanima BiH davanjem imena školi i ulici po njegovom imenu! Jer, to je voda na mlin onim koji se ponose Dražom Mihajlovićem, Budakom, Karadžićem… Ali, kad Srbi mogu davati imena škola po Sv. Savi, što ne bi i mi mogli biti ko i oni, pa davati imena po Đozi, briga nas što u te škole možda idu i djeca koja nisu ni muslimani ni Bošnjaci. Nije briga ni Srba što pjesme o Sv. Savi moraju pjevati Bošnjačka djeca, kojima brane pravo na bosanski jezik, koje se kažnjava ako obilježavaju Dan državnosti. Ja, i?

„Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945) bio je pisac, naučnik i jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata.“ Piše u Wikipediji.

Wikipedija nastavlja u istom pasusu, citat: (Ali!)  „bio je nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani, antikomunist i antisemitist. Podržavao je stavove nacističke propagande i progona Židova u Sarajevu od strane ustaša, te je svojim pisanim djelima i esejima u novinama “Osvit” podržavao Ustaški pokret.” Kraj navoda. Partizani su Busuladžića zbog toga nakon samo dva dana suđenja strijeljali u tek oslobođenom Sarajevu u maju 1945. Naravno da je to zločin, verbalni delikt. Busuladžić nije nikog ubio, mada je bio svep da drugi ubijaju, što je nespojivo sa Islamom.

Citat: “U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica „El–Hidaje,“ Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Tito je tada bio dobar sa Staljinom pa je ova knjiga bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga pred Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.“

Busuladžić je strijeljan noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an.”

Tri godine poslije strijeljanja, zbog Titovog pijateljstva sa Staljinom, Busuladžić je rehabilitiran nakon što je Tito odbrusio Staljinu ono čuveno „ne!“ kada za mal’ nisu zaratili…

Mustafa Busuladžić je bio protiv emancipacije bosanske muslimanke, procesa koji je započeo veliki Džemaludin ef. Čaušević, reis, a zaustavili Mladi muslimani, i ondašnji i ovdašnji.

Ima mišljenja kako je teško je dokazati da je Busuladžić bio fašista, ali je isto tako teško dokazati da je bio antifašista; potpisao je Rezoluciju „El Hidaje“ (hodžinske udruge) kojom je i on osudio ustašku politiku i teror prema Srbima, Jevrejima i Romima: uređivao je „Osvit“ sa Poglavnikovom porukom u zaglavlju lista, te simpatizirao Hitlera oko konačnog rješenja židovskog pitanja. Baš zbog te kontroverze, Busuladžića ne bi SDA i IZ trebale ni postavljati kao metu i opravdanje srpskim i hrvatskim nacistima za javno i institucionalno negiranje genocida, davanja priznanja zločincima koji su bili akteri najvećih pokolja nad musimanima. Braneći Busuladžića i Đozu, duo SDA-IZ daje za pravo četnicima da oni ne uklanjaju spomenike svojim fašistima. Ustaše sz čak klale Srbe s fesovima na drini dozivejući se međusobno muslimanskim imenima. Problem je u tome što SDA-IZ tako čitav bošnjačko-muslimanski narod želi poistovjetiti ne samo Busuladžićem i sa Đozom, nego ih staviti u isto društvo sa Mihajlovićem budući da je Busuladžiću oprošteno ašikovanje sa fašizmom, a Đozi podizanje morala u nacističkoj vojsci. I Mihajlović je rehabilitiran, ali i dalje je četnik. U Mostaru neonacisti skrnave Partizansko groblje, ali to malo smeta SDA-u, jer da su pravi antifašisti, ne bi koalirali sa HDZ, ne samo zbog toga nego i zbog logora za muslimane, ulica po ustaškim zločincima, znamenja, pa čak i na Bobovcu kojeg, kao i Jajce, svijataju kao hrvastki kraljevski grad, u čemu učestvuje i odred Oružanih snaga BiH.

Pod pseudnimom M.B. (očito se radi o Mustafi Busuladžiću, što se može zaključiti i po stilu pisanja, bogatom rječniku i pripovjedačkom daru…) objavljen je u “Osvitu” 30. 09. 1942. kojeg je uređivao, poduži izvještaj pod naslovom “Stradanje Muslimana u Kotaru Varcar Vakufu” u kojem se mogu pročitati podaci o četničkim zločinima u samom gradu i okolnim selima. Čitavih osamdest godina do tada nije zabilježen ni jedan ozbiljniji incident između muslimana i pravoslavaca, tvrdi se u tekstu, a zločini su počeli nakon poziva izbjegle jugoslavnske vlade iz Londona.

Imenom i prezimenom autor M.B bilježi imena civila koji su u Baljvinama, Bočcu, Bilajcu stradali od četničke ruke, te spominje i dvojica lončara iz Varcara koje su u jamu bacili četnici iz Tribova na obroncima Manjače.

Ovdje donosim isječak iz tog članka o stradanju muslimana u Bočcu o kojem M.B. slikovito, koncizno piše. O vjerodostojnosti onog što je u ovom novinskom tekstu napisao M.B. potvrđuje svjedočenje jedinog preživjelog genocida o potpunom istebljivanju i zatiranju muslimana u Bočcu, Džemal Dizdar koji je nadmudrio četnike, spasio se. On je po kamenitoj vrleti kanjona Vrbasa pobjegao pješice iz Bočca u tridest kilometara udalejno Jajce. Priču o strašnom zločinu genocida u kojem su poubijani svi stanovnici Bočca, ispričao je rođacima Zulićima. Nakon toga decenijama je šutio o tom strašnom zločinu četnika iz Bočca pod komandom Lazara Tešanovića. Nakon decenijama duge šutnje, Džemal Dizdar je tu krvavu priču ispričao ispričao meni osobno. Pribilježio sam je i objavio u tadašnjem banjalučkom “Glasu.”

Mjesto masakra nad Dizdarima u Bočcu obilježio je SUBNOR Mrkonjić-Grada skromim spomenikom, kojeg su četnici u zadnjem ratu srušili. Svom zločinačkom komandantu Lazaru Tešanoviću koji je naredio pokolj muslimana u Bočcu, četnici su podigli spomenik nakon ovog rata, sigurno i zbog genocida u Bočcu, a i za zasluge za odličnu suradnju sa ustašama. Tešanović.

Brojne antifašističke narodne heroje dvojac SDA-IZ gura u zaborav, kao i rezolucije bosanskih muslimana koji su, na diku Bošnjaka i antifašista čitavog svijeta, prvi u Europi ustali u obranu svojih komšija od fašizma. Šta bi dali da tu sjajn historijsko poglavlje imaju u svojoj povijesti Srbi, Hrvati, Madžari, Nijemci, tamošnji antifašisti,! Mi imamo, ali važniji su nam Đozo i Busuladžić, žene i sinovi Mladih muslimana, koji odustaju od Bosne, ali ne od svoje banana panislamske državice od Stupa do Kozje ćuprije, fildžana u kojem će se udaviti i nestati bosanski muslimani – Bošnjaci, a Bosna nestati.

Biće još govora o Busuladžiću.

Mladi Muslimani su bili u modi za Hitlerova vakta, a baška od kako uz pomoć SDA koju su osnovali i Islamskoj zajednici u kojoj su izvršili udar, došli i ostali na vlasti

Najpoznatiji, među MM je Alija Izetbegović. On je pozdravi srdačno osnivanje zločinačkog i genocidnog SDS. On je 1993. pogazio važeći Statut IZ i izvršio puč u Islamskoj zajednici i doveo svoje poslušnike na čelu sa Mustafom Cerićem koji su po džamijama provodili i provode politiku Mladih muslimana. Što je najgore, ukinuo je Ustav RBiH i tako počinio teško krivično djelo veleizdaje za koje (još) nije odgovarao. Priznao je RS nakon genocida i podijelio državu, što su također teška krivična djela. Nezakonito je produžio svoj ionako uzurpirani mandat u Predsjedništvu. Umjesto kao predsjednik svih građana RBiH, on se predstavljao kao vođa samo Muslimana, i kao takav u njihovo ime rušio državu. SDA je vlast u Bosni predala u ruke sljedbenicima politike genocida i udruženog zločinačkog pothvata, zaslugom njegova sina Bakira. On se sada žali Europi zbog njihovih “blokada” države. Blokirao ju je ustvari on, dajući im vlast.

Sve to ne smeta hudim-sijedim Bošnjacima da Mladog muslimana Aliju slave kao oca nacije, pejgambera (tobe ja-rabi) mudraca i mislitelja, Mesiju, spasitelja muslimanskog naroda i države BiH, što je stvaranje kulta ličnosti, suprotno Islamu. To je laž, obmana! Počastili su ga i nagradama, osnivanjem muzeja, pisanjem knjiga hvalospjeva. Obitelj Izetbegovića silno se obogatila na račun tragedije bosanskih muslimana kojoj su i sami kumovali. Nema grada u dijelu Bosne kojeg je kontrolirala ili u njemu vlada SDA makar samo u koaliciji, a da ulica, most, trg, ne nosi ime tog i takvog velizdajnika i munafika Alije Izetbegovića. I, malo se ko buni, a ni ta američko-bosanska nacionalna asocijacija BANA.

Srbi će kad tad podići spomenik Aliji Izetbegoviću kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za njih, a nisu mogle ni divzije četnika kroz tuce genocda. On je Srbima dao državu, što nisu uspjeli ni Crna ruka ni Princip, ni Draža Mihajlović, ni Karadžić, ni Mladić.

Stoga, Srbi bi trebali ukloniti spomenik Draži Mihajloviću u Bileći jer je poklao muslimane u Istočnoj Bosni, ali podići spomenik Aliji Izetbegoviću koji im je poklonio državu nakon genocida!

Pokraj spomenika kralju Petru koji nejma veze sa mojim rodnim gradom Varcar Vakufom (Mrkonjić-Gradom) trebalo bi ispraviti spomenike braći po veleizdaji Harisu Silajdžiću i Aliji Izetbegoviću jer su oni i taj grad u Daytonu vratili četnicima. Alija je Mrkonjić, Šipovo pred rat poklonio Srbima, na kraju rata Tuđmanu, ga je  Silajdžić uz wiskey sa Miloševićem  vratio Srbima u Daytonu, kako bi Čengiće nagradio izuzimanjem Ustikolone iz RS.

Alija je zaslužio spomenik i u Kupresu kojeg je također prepustio ustaškoj bandi fašista udruženog zločinačkog pothvata nakon što su ga neplanirano i bez Alijinog odobrenja, oslobodili borci ARBiH pod komadom rahmetli generala Mehmeda Alagića. Alija Izetbegović zaslužuje spomenik na tzv. Zapadnoj obali Neretve u Mostaru, Stocu, Čapljini, jer je Hercegovinu poklonio zločincima Herceg Bosne, zašto je dobio orden od Tuđmana. U ostalim dijelovi Bosne koje je oslobodila ARBiH, sve nazive ulica i trgova po njemu trebalo bi zamijenti, ili ispred ulica, trgova  stajati „Ulica, trg, veleizdajnika Alije Izetbegovića.“

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.”

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Zar ne bi bilo prirodnije da most na Uni u Bihaću nosi ime generala Atifa Dudakovića?

General ARBiH Dudaković je sa Krajišnicima obranio Krajinu koju je Alija Izetbegović otpisao, kao što je otpisao i Hercegovinu. Dudakovićev Peti korpus Armije RBiH, („Sila nebeska“) oslobodilo je Krajinu, ali Alija mu je zabranio izlazak na Drinu.

Generala Dudakovića je Bakir Izetbegović na zahtjev Dodika isporučio Sudu BiH gdje mu se sudi kao ratnom zločincu. Prethodno je kao komandant daytonske vojske poslan u penziju bez ikakve zahvalnice i priznanja.

SDA je svog čelnika pokojnog Sulejmana Tihića (branitelje Šašelja na Tribunalu, gorljivog poklonika Aprilskog paketa, prudskog Sporazuma, ukidanje Tužbe na Svjetskom sudu protiv Srbije, davanja amnestije četnicima i čuvanju RS slala na liječenje u Njemačku. General Dudaković, protiv kojeg se vodi sudski process, ne pojavljuje se u javnosti,  obolio od teške bolesti, lijekove nabavlja sam, privatno, iz Australije. Dok je gen. Dudaković branio Bosnu i oslobađao Krajinu, Tihić se baškario u BH-a Ambasadi u Bonnu gdje je radio kao matičar.

Ovdje svjedočim da sam u jesen 1995. u Bosanskom Petrovcu sreo i kamerom snimio razgovor sa grupom Srba koji nisu uspjeli pobjeći sa ostalim, pa su ih borci Dudakovićevog Sedmog korpusa pokupili po okolnim zabitim selima i doveli u Bosanski Petrovac i smjestili po napuštenim kućama. Sa sobom su poveli i stoku, čak i krmad. Svi su tvrdili da se s njima humano postupa. Mene je policija uhapsila prilikom snimanja tih Srba, iako sam imao niz dozvola, pa privela u Policijsku stancu, nakratko mi je oduzet pasoš, ali sam na kraju pušten. Čak mi je načelnik policije ponudio konak u svojoj kući.

Zar ne bi bilo ljudski i patriotski dati ulice po imenu generala Dudakovića jer nije osuđen za zločin, a moguće i neće biti, ili Halilovića, ili rah. generala Alagića, prije nego li dati ulicu Busuladžiću ili Đozi? Ali, prije će ulicu po svom imenu dobiti presuđeni haaški optuženik i zarobljeni oficir JNA pokojni Rasim Delić koji je jurišao na Sarajevo koje je branio i gen. Halilović, general Jovo Divjak, Stjepan Šiber. Jer, Delića vežu rodbinske  veze za Hadžiju Halida  i Hasana Čengića, Alijine logističare i haznadare.

General Mehmed Alagić, je sa svojim hrabrim Krajišnicima oslobodio Vlašić, strateški najvažniju planinu u Bosni i dalje, sve do slovenačkih Alpa. Umjesto pohvale i ordena, kada je oslobodio Kupres, Alija Izetbegović ga je izružio: „Dok pregovram (s četnicima) pušku o klin, generale!“ trdio mi je r. Vehid Gunić. Poslije mu je nudio mjesta po konzulatima, valjda da mu nije na očima.

General Alagić je oslobodio i svoj rodni Sanski Most. Sa svojim Krajišnicima, njegov Peti i Dudaković Semi korpus, mogli su osloboditi čitavu državu.

General Alagić je uhapšen je na spavanju, u pidžami sa povezom preko očiju sproveden u Sarajevo u zatvor, kao najveći kriminalac. Isporučen je u Haag po montiranoj optužnici KOS-ovaca u SDA kao ratni zločinac. Ali na veliku žalost SDA, Tribunal ga je proglasio nevinim. Ljagu, uvredu, poniženje koju mu je nanijela SDA i IZ nije preživio. Gledao sam ga kako sa u sali kako sa Dudakovićem sjedi u prvom redu sa muftijama i hodžama, ahmedija do ahmedije, na Svečanoj Akademiji u Bihaću u jesen 1995. nakon primanja prvih poslijeratnih regruta u Peti korpus, dok im je Dudaković trebao. Ahmedije su se davno distancirale od generala, Mladi muslimani su ga se odrekli. Alagićev najopasniji tužitelj bio je Asim Kamber, perjanica SDA u Sanskom Mostu. Doskorašnji prijatelji blatili su  generala-načelnika u medijskoj hajci. „Glavnu riječ poveli  i vodili  sujetni lokalni  političar, lokalni tužilac i sudija i lokalni imam.“ može se pročitati na portalu “Krajina.ba.”  Nedavno je Kamber hapšen zbog izbornih lopovluka. Haram za prijevremenu smrt gazije, generala Alagića, niko i ne spominje, niti prebacuje medijima koji su dizali hajku na njega poput „Slobodne Bosne“ i Senada Avdića i tako ga otjerale i u Haag, pa u grob. I umjesto da se po Alagiću osloboditelju Krajine i Sanskog Mosta, u Bihaću, Cazinu, u gradu na Sani imenuje neka ulica, trg, škola, za sada mu najodaniji suborci uče El Fatihu, a SDA doglavnici iz Sarajeva veličaju veleizdajnika Aliju Izetbegovića.

Tako je u Sanskom Mostu pred brojnom publikom predstavljena knjiga „Mislilac i državnik Alija Izetbegović“ koju je napisao Selmo Cikotić (kojeg SDA valjda zbog toga nije isporučila Dodiku, Čoviću i Sudu BiH zbog navodnih zločina u Bugojnu) i notornog agenta KOS-a, kojeg je SDA promovirala u generala Armije RBiH Fikreta Muslimovića. Gotovo svi posjetitelji tog igrokaza, sjećanja na „mislitelja i državnika Aliju“ kupili su odmah tu knjigu.

U Sanskom Mostu brižljivo njeguju sjećanje na Aliju i stalnom izložbom koja je dio postavke „Muzeja Alija Izetbegović“ u Sarajevu.

Koliko službena vlast i kako čuva uspomene na gen. Alagića, to Sanjani bolje znaju od mene. Na spomen njegova imena uče El Fatihu, ali za ovu vlast on nerprijatelj i kriminalac. Ne znam da li general Alagić “rehabiltovan.” Ta nije on Busuladžić ili Đozo.

Alija Izetbegović je i Sanski Most davno halalio četnicima, tamo su oni počinili zločin genocida, ali ga je gen. Alagić oslobodio. Veleizdajniku Aliji počast, generalu osloboditelju Haag i grob.

Bez ikakvih zasluga, Aziza Šaćirbegović je samo kao supruga Mladog muslimana Nedžiba i majka Muhmeda kockara, ministra vanjskih poslova BiH – dobila ulicu u Sarajevu

Aziza Šaćirbegović je potpuno nepoznata osoba, bez ijedne zasluge za Bosnu i Bošnjake. Dobila je ulicu u Sarajevu zato što je supruga Mladog muslimana Nedžiba Šaćirbegovića, zatvorskog druga Alije Izetbegovića. Zaslužna je što je rodila sina kockara, Daytonca. To su jedini, van zdrave pameti argumenti dvojaca SDA-IZ koji je Azizu proglasio zaslužnom osobom i dodijelio joj ulicu u čast.  Alija Izetbegović  hvalio je Azizu jer ga je ljubazno dočekivala kada bi dolazio Nedžibu kući na tajne sastanke MM. Često bi, kako ju je Alija hvalio, znala ispeći ukusnu pitu. Kao nagrada za ukusnu pitu – naziv ulice po njenom imenu. Hava Tatarević neka skapa u neimšatini u Zecovima kod Prijedora, neka  svisne žaleći šest sinova i muža koje ubiše četnici. Prijedor su Krajišnici mogli osloboditi, ali Izetbegović ne dade generalu Ćuskiću i suborcima, vrati ih s kućnog praga, a tolike slavne bitke Krajišnici su dobili, ali Alija im ne dade u rodne kuće. Kada je otkrivena masovna grobnica u Tomašici u kojoj su i kosti Havinih najdražih, i Bakir i Husein su pohitili tamo da bi uknjižili koji jeftin političko-vjerski poen, a nisu ni svratili kod Have da je makar utješe i ohrabre, a kamo li pomognu. Tomašicu nisu uvrstili u dokaze o genocodu.

Eto, za pečenje pite, Azizi – ulica kao dio Puta Mladih muslimana. Da bi je dobila, oteli su naziv Ulica Ivana Krndelja, Mostarca, člana KPJ od osnivanja, kojeg su ustaše strijeljale 1941.

Postoji incijativa da se naziv Ulica Azize Šaćirbegović zamijeni nazivom po heroju obrane Sarajeva generalu Stjepanu Šiberu, ali od Šiberovih ratnih zasluga na obrani Sarajeva i RBiIH, važnije je znati peći pitu Mladim muslimanima koji će nam, i nama i državi najzad glave doći. Incijativa za sada udara na gkuhe uši. U Ulici Šaćirinoj je i lijep most koji bi mogao biti nazvan nekim Mladim muslimanom i(li) fašističkom slugom.

Ulice po imenima vjećnika ZAVNOBiH-a su također ukinute. Na samo frtalj državne teritorije obilježava se Dan državnosti, kao da je državnost pala s nebesa, a vijećnici nisu u tome ni učestvovali, ni Srbi, ni Hrvati ni Muslimani.

Kao sin Mladog muslimana, Alijinog zatvorskog ahbaba, kao sin Azize, supruge Mladog Muslimana, koja bi iznesi šerbe i ispeci kahvu tom društvu MM zavjerenika, razvi ukusnu pitu, Muhamed je nagrađen pozicijom ambasadora RBiH pri UN-u. Bio je ministar vanjskih poslova, zatim zastupnik Tužbe za agresiju i genocid na Svjetskom sudu pravde, umjesto prof. dr. međunarodnog prava Francisa A. Boylea. Šaćirbegović je bio prvi Alijin habernosa – muštulukdžija Miloševiću i Karadžiću o Alijinom priznanju genocidne RS. Bio je na spisku države RBIH, ali ga je kasnije plaćao i Milan Panić, predsjednik Jugoslavije čije se predsjednikovanje poklapa sa vremenom najvećih zločina genocida nad Bošnjacima. i Danas muca bosanski.

Licemjer (munafik) Alija Izetbegović prvo je u zvijezde ukivao Francisa A. Boyle, autora naše Tužbe, zastupnika RBiH na Sudu koji je dobio dva sudska naloga kojim je naloženo Srbiji da zaustavi genocid nad Bosancima, a onda ga je izbacio iz našeg advokatskog tima i optužio za krađu novca, iako je prof. Boyle sve plaćao iz svog džepa. Državni novac je spiskao sin Mladog muslimana Muhamed zvani Moe. Boyleu je dato, paoduzeto pravo na bosanski pasoš, zabranjen mu je pristup medijima.

Zar ne bi bilo lijepo da neka od ulica, recimo Ložionička (sic!) u Sarajevu, ponese njegovo ime. Ma ne mora!  Ali makar da mu vrate bosanski pasoš, pa da s njim ode u Neum i  tako mu se ispuni želja da zapliva u našem moru koje je on, Boyle, spasio od Alije i Stoltenbrega, i od Muhameda i Mustafe da ga i morem koje ga zapljuskuje ne pokloni Tuđmanu!!! Nije ih mogao spriječiti da Sutorinu poklone Crnoj Gori. Nisu mu dali da na Svjetskom sudu ukine RS, iako je to tražio i od Sulejmana Tihića, nudio usluge Bakiru Izetbegoviću.

Ali, ne, kada je prof. Boyle pročitao, pa javno prozvao Bakira Izetbegovića za sabotažu nastavka spora na Svjetskom sudu pravde, te se nudio pokušati spasiti spor, B. Izetbegović ga je grubo i primitivno sikterisao, a medijima pod svojom kontrolom zabranio svaki kontakt s njim; zabrana je na snazi i danas. Čak i zakazane interviewe, poput onog dogovorenog po dogovoru sa Seadom Omeragićem, otkazani su. Umjesto da se SDA i IZ otimaju da o svom trošku tiskaju knjigu prof. Boylea „Zaustavljanje genocida Srba nad Bosancima,“ volonteri prose sadaku za štampanje te povijesne čitanke koju skupljaju evo već tri godine.

Prof. Boyle je branio i nas i državu od genocida! Branio nas je i obranio od optužbi srpske strane na Svjetskom sudu pravde da Bošnjaci čine genocid. Citat: “Dva puta su Srbija i Crna Gora (Yugosi kako ih nazav prf. Boyle) i njihov advokat iz Izraela Rosenne, jedan od najvećih ekperata međunarodnog prava, tražili od Svjetskog suda da izda naredbu protiv nas da prestanemo i odustanemo od činjenja genocida nad Srbima. Kao što sam rekao Svjetskom sudu, to je bi bilo poput nacista koji krive Židove za Christianschaf. Svjetski sud se oba puta složio sa mnom i nije nam nametnuo nikakav nalog o genocidu. Na kraju su Yugosi povukli ovu skandaloznu optužnicu protiv nas. Srbe treba denacifirati prije nego što postanu sposobni za čovječanstvo.”

Ko će ih denaficirati, sigurno neće ni Srbi bar za sada, a ni SDA i IZ dokazavši oprostom i nagradom od pola države nakon genocida kako se teški zločin genocida i nacizam isplate.

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države.

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.”

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Američko-bosanske nacionalne udruge, poput BANA, ni na vidiku! Zadeverali se, zar, prečim poslom, brane Busuladžića i Đozu. Braneći Dayton, brane i genocidnu RS.

SDA I IZ su strpale Đozu i Busuladžića u Dražino društvo, vade iz toga društva (u neznanju) pa se kaju I izvinjavaju

Zločinački dvojac (političko-kriminalni) SDA-IZ ostavlja najbrojniji narod u Bosni bez zajedničke, ali jedine, matične države. Dvojac je do sada bio čvrst ko beton – teško da puca po pitanju naziva ulica po Busuladžiću i Đozi, odnosno tražene smjene Safeta Softića zbog pristajanje na njihovo ukidanje. To može biti samo mala fingirana porodična svađa, predstava za javnost.

Podsjetimo se kako je Safeta Softića i sama SDA htjela smijeniti kada je bio šef banovićke SDA, još 2009. Baza SDA u Banovićima je bolje znala kakav je taj hodža-političar,  ali ga ne dade Tihić. Teško da će ga dati i Bakir Izetbegović čijim je klimoglavom i postao predsjednik Sabora IZ, i po čijem je nagovoru i odobrenju glasao za ukidanje ulica Busuladžića i Đoze, glasao pa se pokajao. Tako naredio Bakir. Ja, i? Biće malo halabuke, povike na Softića, ali teško da će se SDA odreći tako važnog svoga igrača u IZ. Ako niz vodu pusti Softića, naći će SDA dostjnu zamjenu kako bi sačuvala vlast u IZ, a tako i pouzdanu i poslušnu džamijsku izbornu mašineriju. Kakve smo sreće,umjsto Safeta Softića, mogao bi nas zapasti Asim Sarajlić vešt oko izbornih lopovluka. Mogli bi biti usrećeni sa Bakirovim savjetnikom po pitanju miniranja Spora na Svjetskom sudu protiv Srbije za genocid u režiji Dževada Mahmutovića, savjetnika Bakira Izetbegovića, kojeg je njegov boss umjesto kazne, nagradio foteljom ministra za izbjeglice i raseljena lica BiH.

Moguće je da Safeta zamijeni i sam Bakir, kako bi prekratio vrijeme dok se ponovo ne kandidira u Predsjedništvo BiH. On se uhljebio za dobre pare u Parlamengtu kao “zakonodavac” iako saboter zakona i pravde.  Sve poluge odlučivanja u Domu naroda predao je u ruke Dodiku i Čoviću, pa sad od Europe traži da ukloni mehanizme blokkade!!! Zašto ne bi Safeta Softića zamijenio bivši ries Cerić koji je sada bez posla, a uvijek gladan para na račun tragedije Bošnjaka i RBiH? Izjalovila mu se namjera biti doživotni reis, postati član Predsjedništva BiH. U propaloj izbornoj utrci potrošio je 100.000 dolara Svjetskog saveza Bošnjaka, kleo se – i opet će, ako bude sreće.  Zašto ne bi baš Cerić mogao zamijeniti Softića, hem je za reisa postavljen po volji Alije Izetbegovića nakon puča, hem je zaslužan za veleizdaju države, oprost genocida i urbicada. Odgovoran za kriminal u i nemoral IZ (slučaj razvratnog hodže u Gluhoj Bukovici), vrlo je zaslužan za kriminalno lošu kadrovsku politiku SDA i IZ, a izgara od želje da se još malo obogati na tragediji Bosne i muslimana. Još mu je do letanja po svijetu u prvoj avionskoj klasi o trošku IZ. Kao hava-reis proveo je dva mandata u zraku. Treba mu i veći rahatluk u vili Rate Dugonjića koju je otkupio budzašto ako bi postao predsjednik Sabora. Odličan je ahbab Baje iz Laktaša. Hvalio ga za šaku maraka, a Dodikove pare drage su i hodži Bajri iz Doboja, a i novom banjalučkom Muftiji Nusretu Abdibegoviću. Borio se da postane europski muftija, ali mu se stolica izmače iako se Europi dodvoravao sa Deklaracijom europskih muslimana, u kojoj je samo spomenuo muslimane Bosne kao stanovnike Balkana. Kavazović je funkciju muftje za Zapadnu Europu dodijelio banjalučkom svom ahbabu Osmanu Kozliću, ali nakon objelodanjivanja kriminala u vezi sa vakufskom imovinom u Banjoj Luci, tobože je smijenjen, tako što ga je počastio mjestom certifikatora halal-proizvoda sa sjedištem u Tuzli, ali nije maknut iz Njemačke. U SDA i IZ važi nepisano pravilo – što gori, to bolji, posebno ako je dobar za sh-projekat uništenja Bosne Bošnjaka i ko nije antifašista, ali jest ako je Mladi musliman ili poklonik Muslimanskog bratstva i Erdogana.

Ko je Fehim Spaho kojemu je također dodijeljena u počast ulice u Sarajevu?

Fehim Spaho je umro kao vrhovni vjerski starješina muslimana u NDH. Na dženazi mu je bila školska omladina, ustaše i Nijemci. Na mjesto reisa došao mimo kriterija koji je tražio konkurs. Na mjesto reisa posadio ga je brat Mehmed Spaho potplaćivanjem dijela sarajevske uleme. (Mehmed je pokušao podmitii i francuskog ambasadora, ali taj se nije dao!)

Fehim je pio, iako to Islam strogo zabranjuje. Vjerno je služio Austro-Ugarsku kada je atakirano na vakufsku imovinu. Bio je činovnik zadužen po pitanju “vere” u obje srpske kraljevine, sve protiv interesa muslimana i IZ, također kada su donošeni zakoni kojima je oštećen status muslimana i vakufa, da bi konačno prigrlio Antu Pavelića i NDH. Poglavnik ga je proglasio vrhovnim islamskim poglavarem u NDH.

Za Spahina vakta, u Begovoj džamiji su nakon hutbe čitani Poglavnikovi brzojavi, proglasi i bajramske čestitke koje su prenošene preko uličnog razglasa po Baščaršiji i susjednim sokacima. U islamskim novinana Ante Pavelić se ukazivao na prvim stranama, u fesu. (Vidi Parergon, Derviša Sušića) Busuladžić je uz citate Poglavikovih izjava, tiskao list “Osvit.” U Vladi NDH muslimani su zauzimali položaje doglavnika, pobobočnika.

Eh, taj i takav Fehim Spaho je počašćen nazivom ulice u Sarajevu, ali nema ulice koja bi nosila ime jedne od rezolucija bosanskih muslimana iz 1941. (čak ni “El Hidaje” udruženja hodža) kojima su muslimani ustali u obranu svojih komšija Srba i Jevreja od ustaškog terora!

Ko je bio Husein ef. Đozo?

Citat, Wikipedia

„Nacistička prošlost Husein Đozo je 1940. godine, postavljen je za nastavnika arapskog jezika u okružnoj medresi, a 1941. i za prosvjetnog referenta u Uredu reisu-i-uleme u Sarajevu glavnog muslimanskog poglavara u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovom funkcijom postaje uticajni islamski teolog, te islamistički (veliča islamske prodore u Evropi) i antijevrejski aktivista. Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam zloglasne 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”, sa činom kapetana, odgovorne za brojne zločine u istočnoj i sjevernoj Bosni, kao i u Sremu.

U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.

Period nakon rata

Poslije rata, nove komunističke vlasti su Đozu osudile na pet godina robije i gubitak građanskih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je, kako stoji u presudi: „svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama.” Iako je bio visokorangirani oficir ovih jedinica, za zločine koje su počinile njegove jedinice – nije mu suđeno.“ Kraj citata.

Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je kao i Alija dobio poslove u državnim poduzećima. Postao je Titov prevodilac za arapski jezik, bez njega se Maršal nije pomaljao u muslimanski svijet. Oprostio je Đozi nacizam, pa ga predstavljao kao hodžu i ulemu, teologa i učenjaka, da bi dokazao da muslimani u Bosni nisu u lošem položaju kao oni u Rusiji, o kojima je pisao Busuladžić.

“Ustvari, Huseina Đozu Tito je rehabilitovao na inicijativu Gamala Abdela Nassera 1963. kada je egipatski predsjednik zatražio da se Đozo dovede kao Titov prevodilac. Tito nije mogao odbiti takvu inicijativu, važniji mu je bio Nasser kao suosnivač Pokreta nesvrstanih. Nasser je upoznao Đozu dok je studirao na Univerzitetu el Azhar u Kairu, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet.“

Vrhovni sabor islamske zajednice ohrabrio se tek 6. oktobra 1990. kada se IZ odvojila od države “pokretom imama” na Đozinu rehabilitaciju. Iako je IZ bila pod kontrolom komunista, tek nakon slabljenja kominizma ohrabrila se ozvaničiti ono što su Tito i komunisti već 1963. uradili, pa je Vrhovni Sabor haman tri decenije nakon Titove rehabilitacije Đoze, donio odluku o njegovoj potpunoj rehabilitaciji. Fakultet islamskih nauka mu je u povodu smrti posvetio prvi Zbornik radova.

Citat, Wikipedia: “Danas, dobar dio njegovih sunarodnika smatra ga jednim od najvećih i najuticajnijih bosanskih muslimanskih mislilaca] prošlog vijeka.

Ali, nisu Tito i koministi amenstirali samo Đozu i Busuladžića, nego i divizije četnika koji su brže bolje obrijali bradu, pa nakon poraza u bici na Neretvi i Titovog pomilovaja, zauzeli visoke položaje u državi. Gore su prošle su ustaše, domobrani kao i nedužni narod koji je s njima bježao i zaglavio u Bleiburgu. Pavalić je na vakat utekao…

“Prije nekoliko godina, sa brisanjem svih ulica u Goraždu osnovna škola u Goraždu koja se zvala „Nikola Tesla“ prommijenila ime je u „Husein efendija Đozo“.)

Pa ipak, ne samo Srbi zapinju za Đozinu nacističku prošlost iako je “svoje odslužio” iako ga je Islamska zajednica rehabilitirala, iako je postao Titov prevodilac, jer ga SDA i IZ istura kao pandan zločinačkoj ekipi Draže Mihailovića, Mile Budaka…

Zašto ne bi i Bošnjaci i Srbi, a i Hrvati, pa i antifašisti svijeta zajdno obilježili ovu godinu kao godinu bošnjačkih antifašističkih rezolucija i nazvali makar jednu ulicu po nekoj od brojnih rezolucuja, umjesto da se svađaju oko toga ko je gori, ko će prostačkije iskazati svoje rasistitčke i fašističke ideje. Sada Dodik prostački u svom stilu napada mješovite brakove kojih se SDA-IZ davno odrekla. Izetbegović mu pruža šansu za politički spas izjavom na jednoj TV kako za Dodika glasaju loši glasači Srbi, kao da za B. Izetbegovića glasaju dobri Bošnjaci. On također gubi utjecaj i vlast, ali se otima, kao i Dodik i Čović, koje đuture pomaže međunarodna zajednica, botove da i ne spominjemo… B. Izetbegović upravo se pravda Dodiku i Dodikovim Srbima kako su genocid počinili pojedinci. To je neistina. Iza genocida stoji država. Ona planira, osigurava ljudstva i materijalna sredstva od pogubljenja, protjeravanja, logora, urbicida – do premještanja masovnih grobnica i negiranja genocida. Uostalom, postoje dva svjetska suda koji sude državama za genocid, i pojedinačnim izvršiteljim genocida u ime države.

U Banjoj Luci je 1941. napisana jedna od prvih rezolucija upućena ustaškim vlastima koju su potpisali najugledniji Banjalučani, Bošnjaci, muslimani, među njima i dvojica bližih rođaka novinara i publiciste, velikog borca protiv kriminala u IZ, hadždži Bedrudina Gušića. Onaj ko je potpisao tu i takve rezolucije, tim je potpisom osudio sam sebe na smr presudu, suočio se sa oduzimanjem imetka, odvođenjem i njega i najdražih mu u ustaški logor Jasenovac. Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su hrabri, jedini iskaz antifašizma u porobljenoj Evropi. Rezolucije su izdate u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Bažnjo Luci, Bijeljini i Tuzli. Postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom, Bileći, Trebinju i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima,

I dok je banjalučki biskup Franjo Komarica pisao Karadžiću pisma i zamolnice, upozoravao ga na zločine prema katolicima, tražio da se od zla odustane, oslovljavajući ga sa “gospodine predsjedniče” uzdajući se da će umilosti monstruma, genocidnog fašistu da se makar malo uljudi poslije svih strahota i počinjenog genocida u Prijedoru, Banjoj Luci, tadašnji muftija Banjalučki Ibrahim Halilović i predsjednik Islamske zajednice Bedrudin Gušić, dobili su 10. aprila 1993. pismnen poziv četničkih vlasti Banja Luke da dođu na sastanak s Krajišnikom, kako bi mu iznijeli probleme Muslimana, ali su odbili susresti se s Krajišnikom. Pismnim odgovorom u kojem su taksativno pobrojali zbog čega ne žele susret s Krajišnikom, gradska uprava je ponovno inzistirala nasastanaku u već zakazano vrijeme, ali r. Halilović i Gušić su opet odbili susret sa Krajišnikom, jer sa četnikom fašistom se nema šta razgovarati. Nije im bilo lahko objasniti Banjalučanima taj gest koji većina nije begenisala. Ni 1993. ni kasnije, antifašisti nisu odsutali od duha muslimanskih rezolucija. Ali, i prije rata, tokom rata, poslije rata – Alija Izetbegović je s Krajišnikom tikve sadio, a usprotivio se Americi u namjeri da ukine genocidni SDS u kojem je Krajišnik zauzimao najviša mjesta. Kao haaškom presuđenom ratnom zločincu, mediji naklonjeni SDA ustupali su prostor jer je “odležao svoje,” mada se nikad nije rehabilitirao i od četnika kako bi postao čovjek.

Nikad se ni Alija Izetbegović, Mladi musliman, ni nakon što je “odležao svoje” nije rehabilitirao i postao istinski građanin RBiH, predsjednik svih građana… On je i dalje ostao pučista panislamista, kako prema državi RBiH tako i Islamskoj zajednici, a njegovim stopama korača i sin mu Bakir, što je sve voda na mlin sh-projekta.

Muftiju Banjalučkog u penziji, hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića (1910 – 1997), fašistički sljedbenici četničke ideologije pokušali su zaklati 5. marta 1993. godine prekoputa džamije Ferhadije.

– Jedan od pijanih i uniformisanih mladića bacio je flašu pred njega, a zatim mu komad stakla stavio pod vrat. Ni sama ne znam otkud mu hrabrost i snaga, ali on je uhvatio mladića i doslovno ga odigao od zemlje. Zatim je pritrčao svijet iz dućana, spasili su ga i na tome se završilo – govori nam Beba Kapidžić, kćerka Alije Kapidžića, gradonačelnika Banje Luke, vojnog imama, uglednog majora stare Jugoslavije, jednog od inicijatora i potpisnika Rezolucije. kojoj je ef. Zahirović bio zet, odnosno suprug njene najstarije sestre Azize.

Ef. Zahiroviću devedesetih godina oduzimana je i imovina, ali on ni po koju cijenu nije želio napustiti kuću. Ostat će upamćen kao glavni imam džamije Ferhadije, koji je skoro punih pet decenija rukovodio Banjalučkim muftijstvom. Umro je 1997. prirodnom smrću i sahranjen je u Banjoj Luci.

– Zahvaljujući tadašnjim političkim okolnostima, nije ukopan tamo gdje mu je uistinu mjesto, pored Ferhadije.

Istaknuti banjalučki publicista Aleksandar Ravlić zapisao je:

– Jer, napadnuti efendija Zahirović je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati s obzirom na to da je u Banjoj Luci bio jedini živi potpisnik dobro poznate Rezolucije banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine, kojim su banjalučki muslimani ustali protiv progona srpskog naroda, a napadnuti Zahirović bio je njen zagovornik i jedan od prvih potpisnika! (dialogos.ba)

Koliki su značaj imale banjalučka i druge rezolucije, svjedoči podatak se na 1944. godine na njih osvrće i Dragoljub Draža Mihailović koji u svom proglasu upućenom bosanskohercegovačkim muslimanima (da priđu četncima, za što je agitirao i član njegovoh Nacionalnog komiteta Mustafa Mulalić), između ostalog, piše: „Memorandum banjalučkih Muslimana upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi 1941. godine, rezolucije sarajevskih, mostarskih, tuzlanskih, prijedorskih Muslimana – prvaka, redak je primjer svijesti i građanske hrabrosti…“ Valjda ih je zato Draža i pokao sa svojim četnicima.  

U to vrijeme, Europu je gazila Hitlerova nacistička čizma, vladao je strah, tajac i muk. Niko, ama baš niko osim Bošnjaka nije digao svoj glas protiv nacističkog genocidnog zatiranja Srba, Jevreja i Roma širom Bosne. U tu čast i sjećanje, u svakom našem mjestu, u Sarajevu, Goraždu, Bihaću makar jedna ulica ili trg trebali bi nositi ime po banjalučkoj Rezoluciji ili po istaknutim potpisnicima, incijatorima. To bi u Banjoj Luci, Bosanskoj Dubici i svakom mjestu pod svojim kontrolom, Srbi i sami trebali učiniti.

Zar ne bi nekoj ulici ili trgu u Sarajevu trebalo dati ime Ulice (Trga) žrtava genocida!

U  Banjoj Luci manjka 80.000 Bošnjaka i Hrvata! To je najprognaniji grad na svijetu, što je genocid po definiciji. Koga briga, osim za harčenjem vrijedne vakufske imovine u Banjoj Luci, zatiranja muslimanskih matičnih knjiga ravnanjem mezara na kojima niču zgrade srpskih tajkuna. U Parlamentu BiH sjedi i Nenad Stevandić, četnik, koji je hvatao Banjalučane i trpao ih u crvni kombi nakon čega im se loše pisalo… Za svaku četničku izjavu, on dobija bez komenatara novinara, prostor u medijima, kao i Dodik, Stanivuković, Majkićka, koja je za smao jedan dan fingirane penzije, dobila otpremninu parlamenta od 30.000 KM. Najveći dušmani države RBiH, time i Bošnjaka nagrađeni su luksuznim uredima, skupocjenim limuzinama za opstrukciju države, poput Špirića, Radmanovića, Krišto. Najveći kriminalci u svakom pogledu su na slobodi

O bošnjačkim rezolucijama trebali bi učiti đaci i iz kućne predaje i iz udžbenika, a i Srbe bi trebalo svaki dan podsjećati na atifašističku hrabrost njihovih susjeda Bošnjaka…

Kada bi nazvali neku ulicu po banjalučkoj Rezoluciji, onda bi i SDA i IZ i svi mi jasno poručili genocidašima i izvršteljima udruženih zločinačkih pothvata kako nismo isti kao i oni i kako nam nije mjesto u društvu sa Dražom, ali ni sa Đozom i Busuladžićem. Ali, morali bi se odreći i Alije i Azize. Naši dični preci stavili na kocku svoje živote da bi spašavali očeve čiji sinovi će ih klati u zadnjem ratu. Tako bi rehabilitirali, od zaborava otrgli te rezolucije, pa bi i Srbe i Hrvate podsjetili na naš ljudski duh i ispunjenu civilizacijsku i vjersku zadaću obrane bližnjeg svog. Time bismo se distancirali ne samo od fašista, nego i od kriminalnih struktura kleronacionalista i sledbenika Mladih muslimana u SDA i IZ i njihovog koketiranja sa fašistima u Drugom svjetskom ratu, ali i ovim današnjim s kojima su u koaliciji od 1992. a koji su počinili genocid i združene zločinačke pothvate. Ovako, ni krivi ni dužni zbog SDA i IZ moramo biti u istom košu sa onima koji su krenuli da nas istrijebe, zahvaljujući nam se tako na hrabroj zaštiti od fašizma.

“Selam ćeš Hitleru!”

Dok su Bošnjaci hrabro ustajali u obranu svojih komšija od ustaša, i reis Spaho i Mustafa Busladžić i Husein Đozo priklanjali su se baš tome fašističkom režimu. Oni su svoje selame slali Hitleru i preko Pavelića i jerusalimskog muftije Al- Huseinija koji je pokušao sve muslimane svijeta vezati za Hitlera i po tom poslu dolazio je i u Bosnu, vršio smotru Handžar divizije. On se od okupatora Engleza htio osloboditi uz pomoć Hitlera. Vodstvo muslimana se odreklo Kralja i Sbije, priklonilo se Paveliću, kako bi došli u milost Hitleru i uz njegovu pomoć ostvarili svoj san o panislamičkoj državi u okrilju Trećeg Reicha. Nije lahko bilo voditi muslimansku politiku u Bosni, nikad, a pogotovo tad. Ali, Bošnjaci su se rezolucijama protiv ustaškog terora svrstali među antifašiste, a veliki dio njih pristupio je narodno-oslobodilačkom antifašističkom pokretu. Poginuli su boreći se za slobodu i obnovu državnosti BiH.  To je ono čime se trebamo dičiti, svaki dan i na svakom mjestu podsjećati na njih, a ne odavati počast slugama okupatora  ženi MM koja peče ukusne pite.

Zar nije paradoks da reis Spaho kao poglavar muslimana u fašističkoj NDH, Đozo kao pobornik politike Hitlera u istrebljenju Jevreja, Busuladžić antikomunist i antisemitist, potpisnik jedne rezolucuje protiv ustaške politike, ali i kao onaj koji je podržavao ideju progona Židova u Sarajevu, dobiju svoje ulice umjesto još nekog od preko četrdeset narodnih heroja, Bošnjaka-muslimana antifašista, vijećnika ZAVNOBiH-a ili mnogih zaslužnih intelektualce, anitfašita i političare poput Hamdije Pozderca, generala Jovana Divjaka, Stjepana Šibera. Oni su stvarali i branili Bosnu, ovi su zaslužni što Bosna nestaje. Rušenjem Hamdije Pozdreca, koji je uz Branka Mikulića, jedan od tvoraca moderne Bosne, počeo je genocidni proces rušenja države RBiH i uništenja Bošnjaka. Pozderac je žrtva četnika obrijanih brada.

Ulica propagatora fašizma Mustafe Busuladžića nosila je prethodno ime Faruka Midžića. Faruk Midžić je narodni heroj poginuo u posljednjoj bici za oslobođenje Sarajeva od fašista. Nije li to u najmanju ruku drsko i bezobrazno kao atak na povijest i zdrav razum!?

Nije li sramota nekadašnju Srebrenička Ulicu, pa Ulica Ivana Krndelja, komniste od osnutka KPJ, narodnog tribuna, kojeg su ustaše strijeljale 1941., zamijeniti imenom žene Mladog Muslimana Azize Šaćirbegović koja razvija ukusne pite! Sve je to opaki uronički posao na uništenju države BiH i Bošnjaka.

Neupitno je da je herojsko djelo potpisati rezoluciju kojom se osuđuje ustaška politika (teror nad Srbima, Jevrejima, Romima) kako je to učinio Mustafa Busuladžić. To je antifašizam za odlikovanje i naziv ne jedne ulice, ali, da je ostao na tome. Ali, on se priklanjao Hitleru, podržavao njegov nacistički plan iskorjenjivanja Jevreja, pa je potpis na Rezoluciji licemjerje, skakanje sebi u stomak. To je gore od “Merhaba čaršijo na sve četiri strane!” To je po onoj, i jare i pare.

Kada je u Handžar diviziji, u kojoj je Đozo bio glavni imam, izbila pobuna, pobunjenike je izdao imam Malkoč.

Postoji spomenik pobunjenicima Handžar-divizije, prve pobune protiv Hitlera u Europi (sic!) koje im je u gradiću Vilfranšu (Villefranche de Rouegue), u Francuskoj, podigao francuski Pokret otpora.

Na spomeniku su uklesane ove riječi zahvalnosti pobunjenicima:

Mučenicima, borcima za slobodu koji su se pobunili protiv nacizma 17. septembra 1943.

u Villefranche de Rouergue, odmarajući se ovdje i na nepoznatim mjestima

Vjerno zahvalni, njihovi sunarodnjaci, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Villefranchoises i Villefranchois

Divizja do tada nije bila u Bosni, nego na Istočnom frntu. Još nije počinila zločine u Bosni. Izgraditi u Bosni spomenik pobunjenicima u Handžar diviziji protiv Hitlera, bio za Srbe iritirajući i neprihvatljiv, opravdanje simatizerima Draže Mahajlovića za njegove zločine i zločine četničkih divizija koji su stvrili pogodno tle za formiranje Handžar divizije. To bi bio prst u oko svim antifašistima Bošnjacima.

Zločini koje je kasnije počinila Handžar divizija u Srijemu pravdani su osvetom za četničke pokolje u Istočnoj Bosni; Himler i Hitler su upravo računali da će na želji za osvetom pridobiti muslimane za pristup 13. SS diviziji su se odlučili formirati tu zloglasnu nacističku diviziju. Ali, za razliku od Srba, muslimani su ipak nerado išli u tu nacističku vojsku. Zato su ih hvatali u iznenadnim racijama i nasilno mobilizirali, a prilikom jedne takve racije, dograbili su i Srbina Vladimira Perića Valtera, kasnijeg narodnog heroja, kojeg su tuzlanski antifašisti KPJ jedva spasili nasilnog odvođenja u Handžar-diviziju… Da li su i pobunjenici protiv Hitlera u Francuskoj kojima je podignut spomenik, bili nasilno mobilizirani, to je pitanje za historičare.

Još malo o Đozi, ali i antifašisti, književniku Dervišu Sušiću, velikom I habrom kritičaru Mladih muslimana, ali I kukavice kada je Tito u pitanju

Branitelji lika i djela Đozina tvrde da je on “odležao svoje” – pet godina zatvora, oduzeta građanska prava ted a je to dovoljno za rehabilitaciju.

Poslije zatvora, Đozo se zaposlio  u državnom sektoru. Predavao je i na Medresi u Sarajevu, bio omiljeni professor. (Vidi kod prof. Safeta Kadića, Facebook)  Zauzimao je visoka mjesta u Islamskoj zajednici.

Ali, čim takvome dadneš naziv ulice, odmah gubiš pravo kritikovati one koji presuđene ratne zločince na Tribunalu u Haagu, koji su pomilovani nakon odležane dvije trećine kazne u zatvorima hotelskog tima za Zapadu koji se vraćaju u politiku kao da ništa nije bilo.

Zašto davati ime ulici po Đozi koji je bio, po tvrdnji onih koji su ga poznavali, bio čak fini gospodin i ulema, ali koji se priklonio Himleru i Hitleru i bio imam 13. Handžar divizije?  Je li se računalo na prigovore antifašista? Da li se time htjelo gurnuti prst u oko Srbima i dati povoda da pravdaju svoj fašizam i nacizam, kakav mnogi ispoljili u  Drugom svjetskom ratu i riješili židovsko pitanje prije Hitlera? Da se time želila pružiti šansa četnicima za osporavanje sudski dokazanog genocida? Tako svi, i krivi i nevini, postaju isti.

SDA-IZ i nogama i rukama kopaju da nas izjednače sa Dražinim i Karadžićevim Srbima, Bobanovim Hvatima, pa tako i davanjem naziva ulica po u najmanju ruku kontroverznim ličnostima, ali svakako ne pravim antifašistima. Ne jednom su uradili isto što i Srbi ili Hrvati, čak su se I Bosne odrekli lažući da je se doriču svi Srbi I Hrvati. Tada je u Armiji RbBiH trećina njenog sastava bila opunjena Srbima, Hrvatima i “ostalim.”Sjetimo se samo BANU koja je pandan srpskoj akademiji u Banjoj Luci i hrvatskoj u Mostaru, iako postoji državna. Mnoge su državne institucije ukinuli, a Zemaljski muzej je zakovao svoja vrata jer nije bilo para ni za grijanje. Ali, SDA je ima novca za zajedničke iftare, naprimejer. (Ne jednom me je neki bot SDA žestoko izvrijeđao što argumentirano kritikujem SDA i IZ, poručivši mi kako se trebam ugledati na Srbe i Hrvate koji brane svoje zločince poput Karadžića i Mladića!)

Zločinački dvojac opasnih namjera SDA-IZ bi morao prestati lagati kako će ukinuti ime RS, ili hvaliti se kako je ukinuo dan genocidne RS. Nije je trebao ni stvarati, a kad već jest, onda treba ukinuti RS jer je nastala na genocidu. Ali, Bakir Izetbegović ne bi bio „prvi u Bošnjaka“ ako ne bi javno izjavljivao kako je RS neupitna i da je neće ukinuti ni jedan pametan Bošnjak. Baca nam prašinu u oči o 9. januaru, zatim ukidanja imena RS, ali genocidnu RS ne da. Ne da ni Dodika koji otvoreno ruši državu! Stoga se i najpametniji Bošnjaci, sve goli mislitelj do mudraca, miri sa Daytonom i genocidnom RS, kao Esad Duraković. Zlatko Dizdraveć, Danial Hadžović koji čak prostački vrijeđa one koji mu ukažu na neodrživost ilegalnog Daytona. Dizdarević pak zna ono što ni sam Biden možda još ne zna, pa tvrdi kako Biden neće ukinuti Dayton, nego ga reformirati (kako bi ostala u životu genocidna RS.) Možda bi Biden i ukinio RS, ali bošnjačko-muslimanski sufleri i Daytonci to mu neće dozvoliti. Jednog od najopsanijih, Hairsa Silajdžića, daytonski mediji poput Hadžifejzovića vade iz naftalina da bi prosipao javno pamet o reformi Daytona, Bidenu, s kojim je u vezi s tim na telefonskoj vezi. Mediji i novinari poput spomenutog, uvijek daju više prostora negatorima genocida i države RBiH od isinskih boraca za pravo graansku državu.

Umjesto mosta žrtava četničkog genocida u II svjetskom ratu u Goraždu, Most Mladog muslimana i veliezdajnika Alije Izetbegovića

Goraždani su poslije Drugog svjetskog rata sve do pojave SDA, pokušali imenovati most na Drini po žrtavama četničkog terora. Na tom mostu poklane su stotine muslimana od strane Dražinih koljača. Pred zadnji rat se učinilo da će Goraždani i uspjeti u namjeri da trajno obilježe most na kojem je počinjen četnički genocid nad Bošnjacima, ali ispriječio im se tamošnji muftija Efendić sa SDA jurišnicima, pa je most na Drini dobio ime Alije Izetbegovića. Prije tri godine, čuvajući uspomenu na Aliju, srednjoškolci su most prefarbali, ali ne u zeleno.

Malo poslije četničkog pokolja 1942. goraždanski imam posadio je za istu bajramsku sofru četničke saveznike ustaše, Italijane i Nijemce! Ovako im je vazio:

“Čini mi osobitu čast… kao predstavnik Islamske vjerske zajednice, u ime osamnaest tisuća muslimana goraždanskog kraja, u ime svoje, kao i u ime građana, pozdraviti nam mile goste. Osobito da mogu za jednom sofrom pozdraviti predstavnike triju prijateljskih vojski, vojne predstavnike Velikog Njemačkog Rajha, Velike Italijanske Imperije i Nezavisne Države Hrvatske.” (“Parergon,” Sušić, str. 131.)

Goraždanski imam je namjerno smetnuo s uma da su Titovi antifašisti bili oslobodili (i) Goražde. Zato je i posadio predstavnike “sila osi” za bajramsku svečarsku sofru, pa serbez pristupio Hadnža-diviziji.

Derviš Sušić nije naveo ime tog goraždanskog. Moguće je da se radi o Đozi.  On je svoj “Paregon” koji je utemeljio činjenicama koje je prikupio imajući pristup arhivama jugoslavenskih javnih i tajni službi, objavio nakon rehabilitacije Huseina Đoze. Moguće je da je baš Đozo izgovorio riječi bajramske dobrodošlice ustašama, Nijemcima i Talijanima, fašistima u Goraždu.

Duo SDA-IZ je vratio Đozu u Goražde, tako što su protjerali naučnog genija Nikolu Teslu čija je ime nosila škola. Nikola Tesla je izumio struju, razgonio mrak, ali nema tog svjetla koje može utrnuti mrak u glavama kojima vlada SDA-IZ.

Iako dobrovoljac-nacista, Đozo je postao Titov prevodilac za arapski jezik, pa hrabrom partizanu Sušiću nije ni na um palo spomenuti Đozino ime ispod bajrmaske dobrodošlice nacistima, niti Tita podsjećati da je Đozo bio iamm u Handžar-diviziji. Tito je ionako znao sve.

Klanjajući dženazu poklanim Bošnjacima Istočne Bosne u II svjetskom ratu, Alija Izetbegović se neposredno pred zadnji rat kleo na Drini kako Bošnjake više neće niko nikad klati. Potom ih je umirivao kao janjad za klanje lažima kako rata neće biti, pa se ubrzo dogodio pokolj i genocid u Istočnoj i čitavoj Bosni, nakon čega je četnike nagradio državom u državi.

(Izvještavao sam iz Šipova za TVSA i “Večernji list” negdje 1991. kada je u Šipovu klanjana dženaza četničkim žrtvama pobijenim Drugom svjetskom ratu. Ni godina nije prošla, a ubijen je Mehemed Ganibegović četničkom rukom na sred ulice, o čemu sam objavio vijest na TVSA. Ganibegović je ubijen ni kriv ni dužan. Njegovim ubojstvom počeo je novi terror nad Bošnjacima, ubijanje i progon. U daytonskim medijima se piše o ubojstvu srpskog svata u Sarajevu kao povodu za rat, a r. Ganibeogovića u medijima niko i ne spominje. Srpski svat je ubijen slučajno, Ganibegović namjerno. Srbin kao žrtva je čak i historijski bitan, a Bošnjak iz Šipova uopće nije važan. 

Da li baš zbog svih tih nedjela, Mladi musliman Alija Izetbegović je okićen epitetetima koje mu nesebično i nekritički daju njegove slijepe pristaše. Biva, on prvi predsjednik BiH (sic!), otac nacije, pejgamber (tobe ja-rabi!), pa ga časte  nazivima imena ulica, mostova i trgova. Džaba što je udarnički uništavao i državu i Islamsku zajednicu, što nastavlja i sin mu Bakir, što u konačnici znači uništenje i Bošnjaka muslimana.

Zato je Tuđman odlikovao Aliju, a Srbi mu duguju spomenik kakav zaslužuje i njegov sin Bakir koji nastavlja očevo djelo, poslušno sluša turskog diktatora Erdogana kojemu je njegov otac Alija ostvaio Bosnu u amanet. Obojica, i Erdogan i Bakir, pozdravljaju se sa četiri prsta – pozdravom u zabranjenog Muslimanskog bratstva u Egiptu.

Priličilo bi im da se pozdravljaju i sa tri prsta!

Utihnue su fanfare, minuo strah i radost oko svečanog ustoličenja 46. američkog predsjednika Jospha Bidena, ali Daytonci ne prestaju utrkivati se ko će mu bolje pročitati planove za Bosnu, ali bez skidanja luđačke košulje.

Kao što su naši stari nekada voljeli sultana i ginuli za njega i u bitkama sa Rusima, kao što su se prvo otimali, pa priglili Franju Josifa i ginuli za nj u Prvom svjetskom ratu, nakon što su se razočarali u lažna obećanja Kralja i u novu otadžibinu, tako su se mnogi su se Bošnjaci okrenuli Paveliću, NDH i Hitleru. Postali su „hrvatsko cvijeće.“ I u Francuski pokret otpora pobunjenike Handžar smatraju Hrvatima (Park Hrvata), muslimanima iz Bosne. Danas su mnoge bošnjačke oči uprte u Bidena. Oni bi da bi im američki Predsjednik sređuje stanje u rođenoj kući, otklanja haos za koje su krivi i domaći veleizdajnici i njihovi sljedbenici – veliki i mali muslimani, a i američki Demokrati koji su ispunjavali njihove želje.

Taško kući koju sređuje i vodi tuđin!

U petak 21. januara 2021. mediji su objavili vijest da je za zločine mudžahedina na deset godina zatvora osuđen general ARBiH Sakib Mahmuljin, komandant Trećeg korupusa ARBiH jer je znao za te zločine, a nije ništa poduzeo da ih spriječi ili kazni počinielje. Presuda nije pravomoćna.

I pored Armije RBiH koja je bila toliko snažna da bez mudžahedina oslobodi zemlju, SDA-IZ su Armiju u svakom pogledu potkopavali MM na čelu sa A. Izetbegovićem dok je nisu zamijenili stranačkom vojskom po ugledu na Karadžićeve Srbe i Bobanove Hrvate. Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su nam uz pomoć Tuđmana podvalili mudžahedine, među njima krvoločne zločince da bi njihovim zločinima dokazali kako smo svi isti.

Stiže tužna vijest o smrti Mirjane Furlan, velikog imena jugo-glumišta. Kao Srpkinja, iako veliki umjetnik i humanista, nije mogla optstati u Tuđmanovoj Hrvatskoj gdje je bila izložena najgorim pogrdama i uvredama i kad je napustila Hrvatsku. Izgubila je dom, stan koji su joj oteli u Zagrebu, nije mogla vratiti, ali joj duhovnu veliku kuću, koji je sa sobom pnijela kao i sve izbjeglice, nisu mogli oteti. Živjela je u Americi gdje je nastavila uspješnu glumačku karijeru. Neka joj Mirjani Furlan pokoj vječni!

U jednom interviewu Mirjana Firlan je rekla: “Uopće, u ovom ratu, a i sada, u poslijeratnom kaosu koji imam prilike promatrati u Hrvatskoj i u Srbiji, kao da se svi trude da budu što sličniji onom drugom i to uvijek imitirajući upravo ono što je na drugoj strani najgore, najniže, najjeftinije i najpodlije.”

U tu izjavu se sasvim dobro uklapa i daytonska Bosna i Hercegovina.

Tim riječima pokojne Mire Furlan privodim kraju ovaj dugi tekst.

Dok god postoje uspomena na Huseina Gradaščevića, muslimanske rezolucije iz 1949., dok god postoje muslimanski antifašiti, dokumenti i sjećanja na vijećnike ZAVNOBiH-a, narodne heroje, Aliju Sirotanovića, Hamdiju Pozderca, Divjaka, Šibera, Halilovića, Dudakovića, Alagića…, dok god ima slobodarskoog duha i postoje lojalni građani Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Bošnjaci.., biće Bosne i bez Bidena, ali mi Bošnjaci se moramo osloboditi šuge kojom smo se osrabali od udruženong u zločinačkog dvojca SDA – Islamska zajednica. Tada ćemo biti bliži i sebi i državi RBiH, islamu i civilizaciji, daleko od nacizma i fašizma koji se žilavo brani i otima.

Ovdje se može pročitati Peticija građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa o promjeni naziva ulica u tom gradu:

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

“Da, to je bila teško kršenje Diplomatskog protokola od strane Lavrova i on to zna, učinio je to namjerno. I Komšić i Džaferović su bili u pravu što su bojkotirali sastanak s njim,” izjavio nam je prof. dr. Francis A. Boye, ekspert međunarodnog prava, autor Tužbe RBiH za agresiju i genocid protiv Srbije i Crne Gore, zastupnik RBiH po toj Tužbi na Svjetskom sudu pravde, povodom posjete ruskog ministra Lavrova našoj državi, diplomatskog skandala koji je izavzao nepoštivanjem njenih znamenja.

Prof, Boyle je vrlo zadovoljan odlukom Komšića i Džaferovića da odbiju sastanak sa Lavrovim:

“Pohvaljujem naša dva predsjednika što se nisu sastali s Lavrovom u ovim okolnostima!“

Kazao je također kako naše država ima pravo tužiti i Rusiju (uz UK, Hrvatsku…) na Svjetskom sudu zbog suučestvovanja u genocidu.

Prof Boyle je dodao da njegove izjave želi da budu objavljene i na engelskom i na bosanskom jeziku.

“Bilo bi fino i na ruskom!” rekao je!

Evo originalne izjave prof. Boyla i prijevod na ruski jezik uz pomoć Google-a.

Prof. Francis A. Boyle: “Yes, this was a Grave Breach of Diplomatic Protocol by Lavrov and he knows it and he did it on purpose. They were both Komsic and Džaferovic correct to boycott meeting with him. I commend our two Presidents for not meeting with Lavrov under these circumstances! ”

“I offered to sue Russia at the World Court for aiding and abetting genocide against us as far back as December 1992.” fab.

Prof Boyle je dodao: “You could publish my statement in English and in Bosnian if you want to translate it; published also in Rusian language, that would be fine!

Профессор Фрэнсис А. Бойл: “Да, это было грубое нарушение Лавровым дипломатического протокола, и он это знает, и он сделал это специально. Они оба были Комшич и Даферович правильно бойкотировать встречу с ним. Я благодарю наших двух президентов за то, что они не встретились с Лавровым в этих условиях!” “Еще в декабре 1992 года я предложил подать иск против России во Всемирный суд за пособничество и пособничество геноциду против нас.” На английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. Вы можете добавить: я благодарю наших двух президентов за то, что они не встречаться с Лавровым в этих условиях! Если вам нравится публиковать мое заявление на английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. На русском языке тоже было бы хорошо!» (Translated by Google)

Zaredalo, nikad dobre čuti.

Na drugu obalu Modre rijeke, ode i naš Vahid Gačić poznatiji kao Car. Osu se biser-grana varcarska, bosanska, naša.

Bio mi je prijatelj, dosta vremena u životu smo proveli zajedno, pa mogu reći da sam Cara poznavao. Žao mi je Cara. S njim odlazi i dio mene, dio našeg rodnog grada, Bosne,  sportskog i kulturnog života kojim je obogatio sve nas, i onu bivšu, i ovu današnju državu. Car nam je razvijao ljubav za sportom, kulturom i umjetnosti, ulijeveo snagu i vjeru u naše sporske i umjtničke sposobnosti koje je znalački otkrivao i osplemnjivao.

Volio je sport.

Bio je odličan sportski riblovac, fudbalski trener, strijelac, glumac-amater, poredajte kojim hoćete redom, u svemu primjeran, ili superioran. Bio je svestran i bio je prispio u svako društvo, organizaciju, klub…

Služeći vojsku, ostao je bez ruke, ali nikada nije bio invalid, da pače bio je veći sportista od mnogo mlađih koji nisu bili hendikepirani, bio im je učitelj i uzor, ohrabrenje i podrška; za svakog je imao finu riječ, očinski savjet.  Od Cara se uvijek moglo nešto naučiti, i o sportu i o životu uopće. Znao je s ljudima, uvijek je u njima tražio i nalazio ono što je najvrijednije, često nevidljivo, zapretano stidom ili sputavanjem.  

Pamtim Cara kao strastvenog robolovca.

Bio je zaista ljubitelj rijeka i istinski zaljubljenik u prirodu. Obnašao je i funkciju predsjednika Udruženja sportskih ribolovaca našeg grada, bio je jedan od organizatora tradicionalnih ribarskih večeri na kojima se družio gradski svijet, igralo, pjevalo, veselilo.

Mene je počekom osamdesetih godina postavio za sekretara Udruženja sportskih robilovaca, mada nisam tada ni bio član tog Uudruženja.

„Bićeš, nejma veze! Trebaš mi!“

Sjećam se koliko je brige vodio o rijekama, kako smo zajedno sa Ninom i Šerkom, išli na vrelo Sane u ispod Donje Pecke i sijali riblju mlađ gazeći po brzacima rijeke. Dolazio bi tada kod mene u kancelariju u Općini, pa samo zajedno išli na banku podići honorar za čuvare na rijekama, platiti prispjele račune, obnoviti pretplatu na “Ribarski list.”.

Imao je izvanredni dar za pregovore, pravi diplomata, ali ne uvijek u bijelim rukavicama.

Poveo me na pregovore u Ribogojilište u Jezeru kada sam se zaista uvjerio ko je Car, kakav je kao pregovarač i koliko voli i brine o našim rijekama.

Ribogojilište je bilo u vlasiništvu „Elektro-Vrbasa“ Jajce koje je gazdovanjem hidroelektranama bio dužan svake godine obeštetiti riblji fond u rijekama o kojima se staralo naše Udruženju. Biva, od česte oscilacije vodostaja, trpi i ugiba riblji fond. S druge strane hastala, na tim razgovorima o visini obeštećenja sjedjeli su Fehim Saračević i Ismet Beširević, direktori Ribogojlišta  Bila je ugdona atmosfera u salonu Ribogojilišta, služena je fino pripremljena kalifornijska pastrmka koju je  ispekla uskusna kuharica Šaha, u cnoj tavi koja je godinama “zapicana,” zaštitni znak te kuhinje. Bilo je i drugih tava, novih, ali Šaha je tu najvoljela, riba ispečena u toj tavi – neponovljivog ukusa.

Car me lijepo predstavio našim domaćinima.

Nije mi unaprijed rekao koliku će odštetu tražiti, htio me iznenaditi.

Kada je predložio odštetu, ne samo da sam ga nogom gurnuo ispod stola, nego haman sam pao u nesvijest. Izvinio sam se Fehimu i Ismetu, šapatom pitao Cara da  nije pogriješio. Rekao je da nije i da ne brinem.

„Samo sjedi i uživaj!“

“Šest tona konzumne ribe i nešto mlađi!” ponoviio je na glas da bi me uvjerio.

Fehim I Ismet su pristali bez ikakvog pogađanja i natezanja.

Uskoro su stotine kilograma te ribe u Raskinoj vatrogasnoj cisterni stizale i ispuštene u oba jezera na Balukhani koja je pretvorena u ribarski džennet. Stotine i stotine kilograma ribe isporučene u su u gradske mesnice koje su postale prave ribarnice. Cijena ribe – simbolična. Čitav grad je tada mirsao na isprženu ribu.

Od novca dobijenog za prodatu ribu, od dozvola za ribolov na Balukhani, kupljena je mlađ i poribljen Vrbas, Sana, Ponor… Teklo novca ko rijekom za redovno financiranje Udruženja.

Kada sam počeo pronositi haber o šest tona dobijene konzumne ribe zaslugom Cara, u  prvi mah malo je ko u gradu vjerovao da smo napravili takav posao. Ustvari, napravio ga je Car, meni takvo što ne bi palo na pamet, bio sam samo statista, i sam iznenađen. Ali, Car je svugdje hvalio i mene kao svoga odličnog suradnika zaslužnog za taj posao.

Proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno u prirodi, na obalama naših rijeka. Teferičili smo sa Ninom, Seljakom, Omerom, Šerkom, ef. Karagom. Bilo je šege, pjesme, finih razgovora, anegdota i udbudljivih priča. Car je bio veseljak u svakom društvu.

Tada je vozio “Škodu” – karavan čiji je gepek bio pun ribarske opreme;  gomila štapova, do pod pazuh duboke čizme, tronožac, kabanica… Kao izbjeglica okušao se kod sina Bernada kao ribolovac u Danskoj, a Bog zna umilsima je bio na obali Sane, Plive, Vrbasa.

Trenirao je naš fudbalski klub “Slobodu” u više “mandata.”

Tada je općinska kasa bila siromašna, teško je bilo sastaviti kraj s krajem, osigurati troškove prijevoza, kupiti kopačke, štucne, dresove, čaj i limun u svlačionici (moj rahmetli Otac je bio decenijama spremištar, moja r. Majka je isprva ručno prala dresove fudbalera i sušila ih na tenefu u našoj avliji…)  Car se uvijek znao izboriti za šaku novca više za “Slobodu,” Udruženje sportskih ribolovaca, KUD “Jedinstvo.” Sportisti, fudbaleri, strijelci, ribolovci imali su u Caru odličnog domaćina koji bi pred gostima osvjetlao obraz grada.  I, sva su ta društva ispunjavala su svoju zadaću sa više ili manje uspjeha. Car je bio trener, fudbalski učitelj, znalac, ljubitelj fudbala. Svakome je znao prići, i kad bi kritizirao, od Cara nikog glava nije mogla zaboljeti. Volio je svoj grad kao svoju dušu, volio je sport, kulturu, volio je ljude, građane, kojima nikad nije prilazio s predrasudama. Bio je humanista.

Osim što je trenirao fudbalere, Car je bio i vozač prvog „Slobodinog“ autobusa u čijoj nabavci je bio najzaslužniji. Iako bez ruke, bio je siguran vozač bez i najmanjeg saobraćajnog prekršaja ili nezgode, vozeću uskim makadamskim putevima punih rupa po Bosanskoj krajini tamo i vamo; tada se nije baš bilo lahko razmijeniti sa nadolazećim autom, a kamo li sa šticarom koji je vozio balvane. Kada bi autobus bio u kvaru, Car je ga je sam popravljao ili zvao upomoć majstora Ninu Mošunjca. Taj je autbus nabavila “Manjača” i Car je njime prevozio drvosječe u Čardak i tako besplatno dobijao autobus za prevoz igrača “Slobode.”

Bio je Car u nekoliko navrata trener i šipovačke „Gorice.“ Svjedočim da je u Šipovu bio ugledan, poštovan i cijenjen sporski radnik. Kada bi se sa Carem pojavili u tamošnjem Hotelu “Janj” ili na ulici, ljudi su ustajali iza stolova, prilazili mu i pozdravljali ga.

Jedno vrijeme smo proveli zajedno glumeći u Dramskoj sekciji KUD-a „Jeidnstvo.“ Uz Omera Zonića, Mehmeda Buhića, Omera Velića, Voju Đukića, Hasana Zulića, Azru Kesten, mlade glumce Edina Bahtijarevića, Asima Krivdića, Irfana Dedića, Ziju Đuzelovića i druge, uvježbavali smo komediju „Bujrum“ Derviša Sušića; igrali tu predstavu nekoliko puta u našem gradu zatim za radnike „Partizanskog puta“ u Bočcu, pa u Baraćima, Šipovu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, krčili put Dramskoj sekciji ka statusu Amaterskog pozorišta, što je i postigla ekipa u kojoj je igrao Car.

Car je u „Bujrumu“ igrao jednu od glavnih uloga.

Sačuvana je jedna lijepa starinska slika ričkog tamburaškog orkestra u kojem je Car svirao gitaru.

Kakav je sportisata Car bio, posebno kao strijelac, neka posvjedoči posljednji pozdrav koji na Carevom Facebook profilu ispisuje Streljačka društvo “Target” iz Donjeg Vakufa na vijest o Carevoj smrti:

“Vahid Gačić Car… istaknuti sportista u svojoj sportskoj karijeri osvojio je preko 700 medalja.

U četrdesetak godina bavljanja streljaštvom postao je najbolji strijelac u invalidskom streljaštvu na širem prostoru, 11 puta prvak Jugoslavije, 29 puta prije rata prvak Bosne i Hercegovine, te poslije rata pet puta prvak naše države.

Bio je redovan učesnik internacionalnih takmičenja kao što su evropska, svjetska prvenstva i olimpijske igre 2000. godine na kojim je nastupio kao selektor reprezentacije.

U ime svih članova Sterljačkog sportskog kluba TARGET (Donji Vakuf) sa tugom i žaljenjem upućujemo posljednji sportski pozdrav našem Caru!”

Često smo zajdno sjedjeli u kafani Doma kulture. Na Kupres jurišaju i mrkonjićki junaci. Isprva bježe sa ratišta, ali priprijetlo im je, i na ratištu su, odakle dolaze i iživljavaju se nad mirnim građanima Rike i Zbrišća. Ratuju za “Malu Srbiju.”

Nepozvan, za hatsal nam prilazi Miloš Savanović i ni dvi ni tri, kaže:

“Dok Srbi ginu na Kupresu, vi Turci ovđe ispijate kave i smijuljite se!”

Kao opraen, skočio je Vahid Gačić Car sa stolice i dok se mašao za pištolj, opsovao mu četničku majku i nazvao ga psom. Dreknuo je na Savanovića, velikog provokatora i osobu bez imalo ljudskoga u sebi, četnika koji je svoje lice pokazao još dok je bio kominista.

Dok su neki kafaski gosti strašljivo hvatali šteku na vratima i napuštali kafanu, Car je vikao!

“Nismo mi poslali Srbe da ginu na Kupresu, nego četnici kao ti!”

Jedva smo smirili Cara da ne upuca provokatora. Nisam do tada znao da je Car tako hrabar.

Sreli smo se prvih dana po oslobođenju Donjeg Vakufa. Bili smo u Obrcima, pokazao mi je mjesta gdje su mučki pobijeni naši sugrađani četničkom zločinačkom rukom. Posjetio sam ga u Zenici… Kratko vrijeme nakon tog genocida u Oborcima, Car je spremio svu dokumentaciju za sud. Na osnovu te dokumentacije, mogli su biti odmah osuđeni i nalogodavci i ubojice,  ali taj zločin još uvijek nije pravosnužno okončan; dok ubojice ne budu kažnjene, nevine žrtve našeg grada neće imati smiraj. Svoju dokumentaciju Car je uredno odmah poslao u Sud BiH u Sarajevu gdje je decenijama skupljala prašinu u fioci neodgvoornih sudija.

Pa i pored svega Car, humanista kakav jest, prešao je preko zločina naših doskorašnjih sugrađana, loših momaka iz iste ulice ili mahale, koji su dosta jada i čemera zadali mirnim i nedužnim, što sam mu zamjerio.

Bio je angažairan i oko smještaja varcarskih izbjeglica 1995. u Sanskom Mostu, Bugojnu, Donjem Vakufu, gdje je i sam našao novi dom, utočište i prijatelje, sugrađane koji su ga znali cijeniti i poštovati, koji danas žale za njim.

Volio je svoju obitelj, brinuo se o čeljadi kao brižan otac i glava obitelji. Volio je svoju snahu Almu, koja je ubijena u saobraćajnoj nesreći u Danskoj. Zaklinjao se u Almu, bio ponosan što ima takvo čeljade u svojoj kući, bio zadovoljan da se njegov sin Bernard usrećio čime je krunisano višedecnijsko prijateljstvo Vahida Gačića Cara i njegovogž prijatelja Šerifa Šerke Darkulića, fotografa. Njegova supruga Fata, rodom Bašićka, Ričanka, umrla je iza rata, Car je nikad nije prežalio, također ni Dinku, Almu…

U Donjem Vakuf je živio sam u prostranoj kući; ljutio se na me što ne dojdem na konak kod njega.

Svoju neizmjernu tugu za svojima, ali i za svim koje je poznavao, ponio je sa sobom u mezar koji će, pretpostavljam, biti pokraj Alimnog u Pruscu.

Volio je ljude, neizmjerno. Bio je Car humanosti. Volio je i moju obitelj, a sa mojom Almom je bio prijatelj, svake godine prvi joj je čestsitao rođendan. (I Alma mi javlja maloprije da Car nije više među nama.)

Nije među nama, ali Vahid Gačić Car nije ni otišao, niti će ikad otići iz naših sjećanja. Živjeće u nama uspomena na njega, dok smo živi.

Rahmet Ti duši Care! Lahka Ti prijatelju crna zemlja bosanska, prusačka!      

Moja učiteljica Mitra Kostić Cana umrla je 24. novembra u devedeset petoj godini.

Nedavno je umrla i  Zehra Delić, Mašić rodom , Mitrina učenica koju također žalimo. U novembru je također umro i naš rički susjed Sulejman-beg Bahtijarević.

Šta je naš grad bez Zehre Mašić, bez Mitre Kostić, bez Sulejman-bega…

Tužan sam i danas u tuđini u Canadi.

Od jučer se u Windsoru tvrdi zima, prognoze kažu da bi moglo napadati i do trdeset centi snijega. Nije plaho studeno, s vjetrom tek minus deset, toplo je u našoj sobi. Ali, meni je nekako studenije oko srca ovih dana, a jutros baška. Fale mi moji fini sugrađani, učiteljica Mitra, školska drugarica Zehra, susjed Sulejman-beg Bahtijarević.  

Moju učiteljicu Mitru sam zadnji put vidio pred Bajram krajem juna 2017. Tada sam na svojoj Facebook stranici ostavio ovaj zapis, uz sliku zumbula!

MOJA UČITELJICA MITRA ČESTITALA MI BAJRAM                                       

Krenem pred akšam kod zeta Jusfufa u Donju mahalu; samo što sam parkirao auto pod pendžere njegove kuće, a nepoznat ženski glas me doziva:

– Ibrahime!

Obazrem se, kad sa balkona stambene zgrade preko puta maše mi jedna gospođa. Pogledam, bolje, kad ono moja učiteljica Mitra Kostić. Učila me prvim slovima, čitanju i pisanju, zemljopisu, od prvog do četvrtog razreda, vaktile.

Obveseljen iznenadnim viđenjem, pitam svoju učiteljicu za zdravlje.

– Hvala na pitanju! Meni je preko devedeset godina, a ne treba mi ničija pomoć. Krećem se, ne treba mi štap.

– Bravo! – kažem i podgnem u vis palac!

Velim svojoj učiteljici kako se uvijek raspitujem za njeno zdravlje kad god sretnem njena sina Milorada. Zna. Zahvaljuje. Milorad provodi ljetnji odmor u Varcaru, uz svoju majku, ali i sa šarenim društvom koje se okuplja pred Mehmedovom “Konobom,” svaki dan, kao po nekom nepisanom, ali uhodanom ritualu.

Drago učiteljici Mitri da je nisam zaboravio. A – i kako bih…

– Je li sutra Bajram? – pita me moja učiteljica.

Kao nekad njen prvoškolac, odgovoram kratko i jasno:

– Jeste.

– Neka ti je sretan Bajram!

Lijepa čestitka i draga.

Moja učiteljica mi je uljepšala zadnji dan Ramazana i razgalila srce pred Bajram.

***

Nešto kontam – zajedno sa našom učiteljicom Mitrom mogli bi uskoro 70. godišnjicu prvog razreda moje generacije proslaviti…

Dodajem danas:  Otperi nam se. Moja je učiteljica je na drugoj obali Modre Rijeke.

***

Poslije tog Bajrama kojeg je uresila i moja učiteljica Mitra, sretnem njena sina Milorada, zahvaljuje mi se na ovom zapisu. Priča mi, a bilježim po sjećanju.

„Prepao sam se za Mamu. Kucam na njena vrata, ne odaziva se, ne otvara. Pomislim na ono najgore. Raspitujem se kod komšija… Kad ono,  Mama u frizerskom salonu, sređuje frizuru…“

Kao mlada osoba, kao varcarska snaha koju je u naš grad za ukras svojih dvora i našeg grada doveo Dušan Dule Kostić, bankarski službenik i direktor, Mitra je bila prava ljepotica, u Rici bi rekli „lipa ko nagorska vila.“ Stasita crnka, lijepa u licu, bujne crne kose, uglađenog držanja, ukrašavala je našu školu, naš razred i naš grad.

Rodom je iz Čačka.

Spominjala nam je ponekad da joj je otac bio željezničar, da su za njemačke okupacije pod moranje imali podstanara nekog Nijemca. Nije ih dirao. Kada bi o tome pričala, kod mene se ponovo budio strah od Nijemaca, ali je djelimice i nestajao kada bi Učiteljica rekla da ih taj Nijemac nije dirao. Vodila nas je u kino gdje smo kolektivno gledali i partizanske filmove u crno-bijeloj tehnici, mrzili Nijemce, osim onog koji nije dirao porodicu naše Učiteljice…

Učiteljica Mitra je bila omiljena.

Kao izraze naše đačke ljubavi, a bogme i strahopoštovanja, donosili bi joj s jesni – neko šaku oraha, neko pregršt šljiva, neko jabuku ili, krušku. Na njenoj katedri bi tada narasla velika šarena hrpa raznobojnog voća, nalik na Oruglu. Divili smo se i ponosili tim darovima i mi njeni đaci, ushićena je bila i naša Učiteljica. Često bi odlazila po učiteljicu Momirku i iz susjedne učionice dovodila je u naš razred, pa sa radošću i ponosom pokazivala joj naše darove. Niko, valjda niko, nije volio svoju učiteljicu kao tada mi našu Mitru. Kada bi nas neko pitao ko nas uči, s ponosom smo izgovarali njeno ime. Važila je i u školi i u našem gradu kao uzoriti i poštovani prosvjetni radnik.

Učila nas je po nastavnom planu i programu, velika i mala slova, štampana i pisana, dva više dva, pokazivala nam prstom kroz pendžer Grabež i Lisinu, a na zemljopisnoj karti Maglić, ali učila nas i na primjerima iz svog života predano i sitematski, temeljito i znalački. Mnoge lekcije pamtim i danas. Upute o lijepom vladanju u školi, na ulici, kod kuće učio sam, kao i moje školske drugarice i drugovi, od Mitre, nosim ih kroz život kao norme, ne odstupajući od njih. Uz roditelje i Dida, Mitra je oblikovala moju ličnost. Često mi naumpadaju njene riječi i savjeti, pa ispravljam svoje ponašanje, čak i pod stare dane; dileme pokušavam riješiti pitanjem samom sebi; „Šta bi u ovakvoj prilici rekala rahmetli Majka, Otac, Did? Kako bi postupila učiteljica Mitra.“

Sjećam se priče o poštenju, a za primjer je uzimala ljude u Danskoj. Priča Učiteljica, sjećam se kao da je jučer bilo, a ne prije šezdest i osam godina.

„U Danskoj možeš bez brige i straha ostaviti kofer ili bicikl na ulici, tu ćeš naći i nakon mjesec. Niko ih neće ni dirnuti…“

Slova i brojeve pisali smo u prvom razredu pisali grafitnom pisaljkom na tablicama koje su tek u drugom razredu zamijenjene pravim tekama (sveskama!). Učili smo prvo ćirilicu kojom je bio odštampan i bukvar. Kada neko od nas ne ispiše zadaću, pokušao bi se zamuckujući, neuverljivo pravdati Učiteljici kako mu se „izbrisalo“ dok je tablicu priljubljenu uza se, nosio u školu. Uz tablicu je visila mala spužva koju smo kvasili i ispirali vodom. S jedne starne  tablice bile su crvene tanke linije kako bi u redovima nizali svoja kvrgava slova i brojeve, da bi na onoj strani bez linija crtali, pa i motiv “mrtve prirode” – voće na njenoj katedri koje smo joj darivali. S proljeća smo brali po Vinogradu prve strukove drimovca i donosili kitice tog cvijeća svojoj Učiteljici.  O uskrsima, Učiteljičina katedra bi se zašarenila jajima…

U drugom razredu imali smo baška teke za lijepo pisanje, u široke i uske linije ispisvali bi slova, riječi i rečenice; sve je moralo biti po datom kalufu, slova jednako nagnuta na desnu stranu, podebljana gdje treba. Pisali smo držeći u ruci držalo s perecem koje smo umakali u tintu koju smo u četvrtastim bočicama donosili od kuće i stavljali u za to određena izdubljena mjesta ne klupama. Nehote bi prolili tintu na klupu ili teku, ponekad bi to uradio neko ko je sjedio u ispred, pa se naglo okrenuo i laktom oborio bočicu. Ruke su nam bile obojene plavom ili crnom tintom, o jesni i od koljuge oraha. U lijepom pisanju nisi smio griješiti, jer nije bilo načina grešku ispraviti. Nije bilo dozvoljeno ni pogrešno ispisanu riječ precrtati. Lijepo pisanje nam je zadavalo muku; bili smo sretni kada bi nas Učiteljica pohvalila za krasnopis i ocijenila dobrom ocjenom uz svoj monogram “MK” crvenom tintom kojim je podvlačila i naše greške.

Mitra je znala da smo uglavnom sirotinja, a sirotinju smo osjećali na svojoj koži baška mi iz Rike. Za tu sirotinju ričku i varcarsku,  znao je i predsjednik Amerike Truman koji je slao obilatu pomoć našoj državi, pa i našoj školi i našim roditeljima. Na kartonskim kutijama bile su nacrtane dvije ruke pri pozdravu, iznad nekoliko zvijezda u poluluku. Crnim kripnim slovima pisalo je „Care.“ Ostala u sjećanju Trumanova jaja. Do nas su stizala u prahu, naši u kući su znali kako ih razmutiti s vodom i ispržiti ćimbur (ćilbur!) u tavi. I mlijeko je stizalo u prahu, dijeljeno nam je u školi, odnosili smo ga kući. Razmućeno u vodi, ugrijano na šparetu na drva, davalo nam je snagu…

U našoj školi, zgradi podignutoj za vrijeme Austrije, koja se nalazila ispod Bolnice koja je također ozidana u to doba, na školskom odmoru podvornici bi nam iz velikih konzervi kašakom vadili, pa mazali nešto poput žutog sira (cedar?) ili putera – na kriške kruha koje bi ponesi od kuće. Taj namaz, pogotovo na kukoruzi, bio je meni prava poslastica. Kasnije su nam dijeli i kruh, a poslije – ništa.

Kad pojedeš u slast krišku kruha, kokuruze, sa tim američkim žutim ukusnim namazom, dobiješ snagu, poboljša ti se raspoloženje, pa si horan i za igru u školskoj avliji dok traje odmor, i za nastavu kod učiteljice Mitre. Nekako živneš, pa eto!

Naša školska drugarica Anđa Kukilova bi nas učila raznim igrama s pjevanjem. Igrali smo se

„Pčela.“

Pitaš dok žmiriš naslonjen na ruke ne školskom zidu:  

„Ko to tuda tapa?“

 Odgovor: „Ja kume, ja!“

„Nemoj poksrast ćela!“

„Neću ne do bog!“

 „Otpo t’ rog!“

Grupa djevojčica u kojoj je glavna bila Anđa Kukilova, koja je stasom nadvisivala i đake u četvrtom razredu, bla visoka haman ko i naša učiteljica,  uzvkivala bi, a druga bi grupa djevojčica   

„Jelenečine!“

a druga grupa bi odgovarala:
„Bajramčine!“

„Koga ćete?“   

Kad zazvonilo, igre su prekidane, pa samo kao na jagmu, utrčavali bi u našu učionicu, jagmili gdje će ko prije sjesti, iako samo imali svako svoja mjesta. Žamorili bi, šiljkali se; malo zatim pojavljivala bi se naša Učiteljica i tada bi nastajao tajac. Uskoro si mogao vidjeti šumu podignutih ruku i ono „Mom ja!“ kojim smo se otimali ko će bolje odgovoriti na postavljeno pitanje naše Učiteljice.

Nakon odmora, počinjao bi treći čas, obično posljednji toga dana, rezerviran za pjevanje, crtanje, ručni rad ili fiskulturu. Kada bi uz našu Učiteljicu pjevali, kroz otvorene pendžere naše bi se dječije horsko pjevanje („Po čumama i gorama“) moglo  čuti dalje i od Senjina dućana, od Nine Mošunjca radnje, haman do Rike ili Zborišća, u Ćorića mahalu.

Ko sretniji od nas kad nam Mitra uz onaj svoj monogram „MK“ crvenom olovkom upiše u teku dobru ocjenu, ko radosniji od nas kada zazvoni zvonce i oglasi kraj školskog dana! Trčali (letili!) smo kući, ganjali jedni druge, neko bi nekoga i cegerom ili torbom sa knjigama „pomilovao“ po leđima, pa taj i zaplači ili uzvrati, ali sve je to igra, nejma ljutnje… Jednom sam od radosti bacao svoju kapu u vis. Eh, kapa je pala slučajno na glavu Alije Buhić.

 Sutradan je u školu došla Alijina Mama i prijavila me.  Tužila se; Alija nosi naočale, ne vidi dobro, često je boli glava, uši, pa sad, povrh toga sada i bol od moje kape koja joj je pala na glavu. Helem, ode Alijina Mama kući, a mene moja Učiteljica predase, pa mi opali desetak šiba po dlanovima, brujalo je od oštrog bola, pišnuo sam u gaće, ali nisam zaplako… Tada je liskova šiba koju su na dar Učiteljici donosili đaci iz Podorugle, Stupara ili Brda, takmičeći se koja je bolja, žitkija, bila vaspitno sredstvo koje smo i mi djeca smatrali sastavnim dijelom školovanja. Čak i oni koji su donosili šibe, znali su fasovati baš tim šibama.

Dolazili su i roditelji mimo roditeljskih sastanaka, ulazili na sred časa u učionicu i raspitivali se za učenje svoje djece. Mama Fahira Žerića  bi znala reći Učiteljici dok je Fahir u svojoj klupi pokušavao biti manji od zrna bibera!

“Ako moj Fahir ne sluša, ako ne uči, ako je vrletan, šibu u ruke učiteljice! Tvoje meso, moje kosti!“

Razumio sam da učiteljica ima dozvolu šibom prevaspitavati Fahira, kao i nas, ustreba li. Ali, tada nisam nikako mogao skontati šta znači ono, “Tvoje meso, moje kosti!”  I to što je govorila Fahirova r. Mama, bilo je izraz velikog poštovanja prema našoj Učiteljici, vjera da ona zna kako, ako i šiba ustreba, učiniti sve što je najbolje za Fahira, ne ljuteći se na Učiteljicu, nego na svoga Fahira. Roditelji su kao po nekom nepisanom pravilu vjerovali više Učiteljici nego nama. I, dok smo u školi, Učiteljica je imala glavnu zakondavnu, sudsku i izvršnu vlast. I Učiteljica i roditelji su nas dogonili u suru, zajednički, što često nije bio lagahan posao, ni njima, ni nama.   

Ako se dobro sjećam, ta kazna zbog bacanja kape uvis koja je pala na Alijinu glavu, bila je jedina koju sam fasovao od moje Učiteljice. Nisam bio odlikaš, bio sam vrlo dobar đak, istina vrletan, i danas ponosan što me zapalo baš da me uči učiteljica Mitra, zahvalan za njene četvrtice koje sam sigurno zaslužio. Kao nagradu za dobro učenje i vladanje, jednom sam iz Mitrinih ruku za poklon dobio jednu knjižicu od njemačkog pjesnika Hainea.

Ne mogu, u znak sjećanja na učiteljicu Mitru, a ne spomenuti i naše školske izlete kojima smo se baška radovali, skakali iz klupa od dragosti kada bi nam bilo rečeno da je ćemo narednog dana na izlet, molili smo Boga da osvane fin sunčan dan, kako nam se ne bi izjalovila radost odlaska u prirodu.  Ne ide se u školu, “izbisnićemo” se na nekoj livadi bolje nego u maloj školskoj avliji u kojoj je uvjek gužva, igraćemo lopte, “lončića” i uživati u hrani koju smo toga dana nosili sa sobom.

Obično bi nas vodili u Zelinu Kahvu, ali češće na jednu livadu kada se ono sa Privila krene prema Magajdolu. Na izlet smo išli u školskim redu, početak bi mu bio već u Zelinoj kahvi, a kraj pokraj Pravoslavnog groblja, dvoje po dvoje, onako kako smo ulazili i u školu; sa izleta vraćali smo se u grupicama, kad nam igre dodiju…

Sjećam se i okićene velike jelke uoči Nove godine u učionici, priredbe, recitacija, pjevanja, kasnije i Djeda mraza.

Nikad neću zaboraviti nošenje Titove štafete.

Nas bi zapalo nositi neku loklanu štafetu. Jednom smo bili raspoređeni na tridesetak metara udaljenosti jedno od drugog po onom starom putu s brda na brdo od Kasimovca pema Balukhani. Biće da je bila u pitanju štafeta sa pozdravima i rođendanskim željama  drugu Titu koja je krenula iz Baraća do bine na Kolobari. Avdo Dedić, stariji đak od mene, protrčao je sa štafetom  ne predavši mi je. Plakao sam zbog tog poniženja, prijavljivao Avdu sutradan Učiteljici.To preskakanje sam doživio kao veliku nepravdu, koju nisam nikad zaboravio.

Na kraju školske godine,  usmeno nam je Učiteljica saopćavala uspjeh u školi. Poslije su potekle đačke kartice obojene raznim bojama – bijela bijaše za propalice.

Helem, u Rici se dugo prepričavala anegdota, junak je r. Rakan, brat r. Zehre.

Na kraju školske godine, pokazao Rakan didu Šaćki bijelu karticu, a Did, nezadovoljan uspjehom kori unuka, on ko iz topa odgovara:

„Šuti Dide! Kakva je navala bila, jedva me i ova zapala!“

Mitrin muž (riječ „muž“ sam naučio od Mitre, u Rici je tada nisi mogao čuti, kao i mnoge duge nepoznate riječi, ali mi se njen ekavski, na moju ikavicu kojoj se tada podsmjehivalo i dobijale jedince – nije primio!) bio je Dušan Dule Kostić, potekao iz stare gradske obitelji sa Ključke ceste, kuća im bila gdje počinje put ka Kasimovcu. Bio je bankar. Pamtim ga i kao fudbalskog sudiju koji bi sudio prijateljske susrete koje je naša “Sloboda” igrala na Luci. Sudio bi i utakmice “Debeli – Mršavi” koje su odisale humorom. Dule je bio mršav, nosio je naočale, bio strog i energičan sudija, sudio je korektno, ali svoj publici ni on, kao ni svi suci svijeta, nisu mogli ugoditi. Trčao bi kao mladić i u kasnijoj životnoj dobi, svirao bi odsječeno i prodorno. Nije dopuštao prigovore, neumoljiv promijeniti odluku. Kažu da je bio dobar bankar.

Mitra bi ponekad dovodila u školu sina Milorada, koju godinu mlađeg od nas; posađivala bi ga u prvu klupu,  sa Marijom Matoković, Ljiljom Brkić, r. Suadom Tatarevič, Terezijom Baković…

Moguće je da je kasnije dovodila i mlađeg Dragana, moglo bi biti kada smo bili u četvrtom.

Sa Draganom sam bio u jako dobrim odnosima do pred rat, od tada se nismo više vidjeli. Zajedno sa doktorom Elezom, dr. Dragan je radio kao kirurg u jajačkom Medicinskom centru. Asistirao je dr. Elezu ži dr. Šehaliću, kasnije operrao i sam. Bio je uz dr. Eleza kada me jednom opreirao. I kao liječnik specijalista bio mi je pri ruci. Ponekad bi popili kahvu u nekom od kahvića, kod Tale čini mi se. Rado bi se sreli na ulici. Često bi tada kao pozdrav izrekli neku rečenicu iz pozorišnog komada ili skeča u kojem smo nekad glumili. I tada bi i glumili, kao na pozornici.To nam je bio pozdrav. Dragan i njegova gimnazijska glumačka ekipa znali su vjerno oponašati nas starije koji smo igrali u Sušićevom “Bujrumu.” Bio je duhovit, a meni je humor i na moj račun bio drag.

Milorada i sretnem svakog ljeta, na ulici ili kod Mehmeda. Iako Beograđanin odavno, nikad se nije odrekao Varcara, u prvom redu zbog zbog svoje Mame, Kostića, većinom na groblju, ali i starog šarolikog građanskog društva, u Konobi, na Balukhani, na ulici. Srdačan, upitan, razgovoran. Posljednji put smo se sreli nakon što što me njegova Mama, moja Učiteljica, obveselila čestitkom za Bajram. Vidio sam ga i u emsiji “Nikad nije kasno” kao prijatelja Mehmedovog i Jovanikog sina Saše koji ih je kao najbliži neko iz familije, bodrio u emsiji u kojoj je stigao do finala i pobijedio.

Bajramska čestitka moje učiteljice Mitre, samo je jedan u nizu dragocjenih darova koji su oblikovali moj život.

Da li slučajno ili ne, i sam sam postao učitelj. Tome se veselila i moja učiteljica Mitra, a I Vojo Banjac.

Učeći djecu u Liskovici, imao sam na umu mnogo toga što me baš naučila moja učiteljica Mitra Kostić, Učiteljica moga života.

U ono malao stvari koje su moji ponijeli bježeći iz Varcara jedna je fotografija učenika II razreda školske godine 1955/56. učiteljice Mitre. Za uspomenu i dugo sjećanje!

Pokoj Vam vječni učiteljice Mitro!

Na ljeto, na grob moje Učititeljice spustiću kiticu cvijeća, kao nekad na njenu katedru.    

Windsor, ON, Canada, 1. decembra 2020.   

Top of Form

Napiši komentar

Autor Esad Bajtal

10.9.2020. u 17:11

Imamo samo dvije mogućnosti:
da izgubimo pamet – zbog ovakve države,
ili, da izgubimo državu zbog – ovakve pameti.
M. Dragičević

Iako izrečen u aforističkoj formi, gornji uvid M. Dragičevića fotografski je tačna slika naše porazne političke i životne stvarnosti. I to bi, lakonski govoreći, bila logička suština i najkraća poruka Hadžihasanovićeve knjige. Sve ostalo su samo varijacije na temu besmislene, prevarantske vlasti i njene neodgovorne vladavine. Ubistva, samoubistva, nezaposlenost, glad, bijeda, siromaštvo, stalne tenzije, svađe, nesigurnost i besperspektivnost življenja, čine da mladi i stari, pametni, sposobni, školovani – pa i oni koji sve to nisu, svi zajedno, masovno bježe iz – Ove Zemlje.

A s masovnim bijegom građana i gomilom poraznih posljedica b-h-s etno-vladavine, i sama Država polako, ali sigurno, klizi u vlastitu propast i nestanak. Na sceni je b-h-s kakistokratija (gr. kákistos – najgori + kratéō – vladam) vladavina najgorih; oblik vladavine u kojoj (čast izuzecima), oholi i nadmeni (po principu klero-stranačke podobnosti), zauzimaju najviše političke i društvene pozicije. Vođeno voljom tih bezidejnih moćnika, bez znanja i sposobnosti, bh. društvo je ispalo iz ideologije i borbe ideja. A tamo gdje nema borbe ideja, vode se – gole interesne borbe. Odnosno, borbe dobro uvezanih interesnih krimi-etno grupa koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, čast rijetkima, koje autor ne zaboravlja, i koji su, zajedno s njim, nastojali raditi onako kako to nalažu Ustav, zakoni i dobri običaji. Imamo posla s autorom ozbiljne i odgovorne riječi koji svoju iskustvenu racionalno-kritičku misao okreće i prema greškama bivšeg sistema (kult ličnosti, besmislice jednopartijnosti, oholost partijskih moćnika, tajne komisije, itd.itd.) i prema ratnim tokovima devedesetih. Ukratko, knjiga govori o poraznom načinu ratnog vođenja zemlje koji više ne spada u pojam greške, nego u nešto sasvim drugo: u dobro proračunato i osmišljeno varanje bh. javnosti. Odnosno, u svjesnu tendenciju potpuno suprotnu svim patriotskim proklamacijama i javnom diskursu vladajućih struktura i (ne)odgovornih pojedinaca u vremenu „pljačkaške tranzicije, društvenog i moralnog sunovrata, te sveopšteg propadanja i očaja“. Na djelu je interesno-licemjerna klero-etnička politika (lat. interesse – biti pri nečemu, pri stvari) koja pozivanje na Državu i Zemlju (suverenu, nezavisnu, cjelovitu; multi-kulti …), podmeće kao simulakrum za moblizaciju masa, dok u stvarnosti, umjesto u korist proklamovanog (javnog, društvenog interesa), provodi politiku stranačko-ličnih, privatnih interesa.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).

A ko nas je vodio?

Pa knjiga govori upravo o tome. Kako u personalnom tako i u stranačkom smislu. Idući tim tragom, možemo taksativno slijediti imena moćnika koji su krivi što su, autorski govoreći, mafijaši komandanti brigada; što su neki čelnici primali nagrade od islamskih poglavara, a očekivali da nas Evropa i Amerika spašavaju; što su umjesto komandantima Korpusa i Glavnog štaba Armije, razgovarali sa cacama i jukama; što su ignorišući mišljenja članova Predsjedništva i ministara, odluke donosili sami, ili u sprezi sa nekim javnosti nevidljivim ljudima; što su, dok se u rovovima gine za nedjeljivu, cjelovitu, sekularnu državu, šutili na činjenicu da visokorangirani kadrovi SDA, sred rata, 1993. zagovaraju i spisateljski propagiraju koncept po kome će, „poslije rata“, ovdje biti „Krijeposna muslimanska država“. Faksimil programskog teksta Krijeposne muslimanske države, nalazi se u knjizi, tako da čitalac može odmah, na licu mjesta, provjeriti sve ono što slijedi u daljnjoj analizi.

Ključno pitanje ovdje je, zašto i čemu fildžan „muslimanska država“, ako se bori i gine, za javno proklamovanu cjelovitu, građansku, sekularnu multi- kulti Bosnu i Hercegovinu?

Bez ikakvog dokaza, tvrdi se da je to „želja naroda“. Jer, kako naglašava Adnan Jahić, potpisnik Krijeposne muslimanske države, „To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerć“, tvrdeći kako mu je Cerić „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

A kakav je to san?

I o kakvoj „muslimanskoj državi“ se radi?

Dajući „taksativno eksplicirane postulate i objašnjenja“, Jahić precizira da će to biti „Muslimanska država; nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana“; da će imati „Muslimansku ideologiju, zasnovanu na islamu, islamskim vjersko-pravnim i etičko-socijalnim načelima“, koja će „biti ugrađena u kompletan građansko-pravni sustav buduće Muslimanske države“, polazeći od „državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države“.

Naravno, ni to nije sve.

U nastavku, očito dobro instruiran, A. Jahić, u toj budućoj „krijeposnoj muslimanskoj državi“, garantuje, implicite, striktnu primjenu boljševičkog principa podobnosti: „Ljudi koji se pokažu ili dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Tako će biti promicani za predsjednike i za direktore, a o školovanju i stipendiranju da i ne govorimo“.

Dakle, prema tom klero-etničkom konceptu, nema opozicije („oporbe“), ni društvene kritike; nema ljevičarenja ni priče o jednakosti šansi, o ljudskim pravima, o demokratiji, o građanima, o socijalnoj državi … pa ni priče o kriminalu, mitu, korupciji, nepotizmu, koji danas haraju Bosnom i Hercegovinom[1] Naprotiv, i vrlo precizno: društvene privilegije će imati „svjesni nacionalisti i dobri vjernici“, tj. oni koji o svemu tome mudro šute. Tačnije, koji sve to šutke odobravaju i konformistički poslušno slijede.

Ali, ni tu nije kraj.

Idući još dalje, još boljševičkije, staljinistički jednoumnije i preciznije, Jahić piše: „Udarni termini u medijima, na radiju i TV, bioskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama, bit će rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja“. Upravo zato, kaže Jahić, „islamska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog“. Jer, kako dalje objašnjava, „Islam u svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog“, naglašavajući kako „islam uopšte nije ‘religija’, već vjersko-politička ideologija“ … koja „nužno teži da obuhvati društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve“.

Konačno, i sasvim otvoreno, u svrhu provođenja, tj. „ugradnje islamske ideologije“, Jahić prezentira način vladavine tom „krijeposnom muslimanskom državom“ iz snova. Sve će da se odvija uz pomoć totalitarne kontrole građana strahom i utjerivanjem vjere i morala batinom, tj. policijskim pendrekom. Konkretno, i kako stoji u tekstu, biće to „politika čvrste ruke, reda i discipline“ koju će provoditi „izvjesna nadzorno-policijska tijela“.

Ukratko, sve će, očito, biti podvrgnuto diktatu još jednog boljševičkog principa: „ko nije s nama taj je protiv nas“. A kako je to načelo idejnog čistunstva svojevremeno provođeno u Staljinovoj praksi, ne treba posebno apsolvirati. Dovoljno je podsjetiti na literarno bolna i ljudski potresna svjedočanstva staljinističke satrapije opisana u knjigama čitavog mnoštva autora, kao što su, npr: Aleksandar Solženjicin (Arhipelag Gulag); Karl Štajner (Ruka iz groba; 7000 dana u Sibiru; Povratak iz Gulaga); Česlav Miloš (Zarobljeni um); Varlam Šalamov (Priče sa Kolime I-II); Nadežda Mandeljštam (Strah i nada I-II), itd.itd.

Sapienti sat!

Shvaćajući, očito, svu pogubnost, besmisao i licemjerje strahobalnog koncepta koji opisuje i potpisuje, po nečijem nalogu i nagovoru, Jahić, na kraju teksta Krijeposna muslimanska država, nalazi za potrebno da se jasno ogradi od svega rečenog, a sebe proglasi samo transmiterom i potpisnikom tuđe ideje. Čini to tvrdnjom kako „navedene opservacije nisu isključivo autorovim produktom“, nego dio razmišljanja koja je čuo „od dosta ljudi, pa i nekih autoriteta, čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“ (vidi P.S. faksimila teksta).

Da obesnažimo otrov ideološki tempirane harange stranačkih sinekurista, kao eventualni odgovor na Hadžihasanovićevu knjigu, pristupićemo konceptu Krijeposne muslimanske države iznutra, tj. sa stanovišta imanentne kritike, dakle, metodom analitičko-kritičkog sagledavanja i logičkog sučeljavanja pojedinih stavki samog teksta. To podrazumijeva čitav niz racionalno neizbježnih pitanja: Kako je moguće tvrditi, i na osnovu čega (istraživanje, anketa, referendum???), da muslimansku državu „želi muslimanski narod“, i istovremeno, za „formalno sredstvo primjene i ugradnje muslimanske ideologije“ zagovarati „politiku čvrste ruke, reda i discipline“, čija se provedba oslanja na „izvjesna nadzorno-policijska tijela“. Odnosno – prisilu. Ukratko, čemu potreba da se „narodne želje“ (ako su zaista narodne), nameću policijskim pendrekom i provode uz pomoć „nadzorno-policijskih tijela“? Logikom zdravog razuma to je sasvim suvišno i nepotrebno.

Pa o čemu se onda radi?

Očito o tome da „narodne želje“ nisu narodne, nego, ipak, tamo nečije (privatne, lične, stranačke), ali se, radi njihove lakše prođe u javnosti, samo nazivaju i prodaju „kao narodne“?

Čije su, dakle, „narodne želje“?

Po svemu sudeći i na osnovu rečenog, u pitanju su želje onih koje potpisnik teksta naziva naši poglavari: „svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tvrdeći kako mu je upravo Cerić, „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; (i) taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

Naravno, svako ima pravo na svoje snove, pa i Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. O bilo čemu. Uključujući i snove o muslimanskoj državi.

Foto ins.ba

To nije sporno.

Ali, pravo na svoje snove ima i narod!

A narod je, kao što znamo, i svoje snove i svoje želje izrekao na Referendumu 1992. Bio je sasvim jasan i precizan da želi (99,7%) – suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu „državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Ukratko, želja naroda je „država ravnopravnih građana, naroda BiH“, a ne Krijeposna muslimanska država.

Pa otkud onda ona tu?

Odgovor je u Cerićevoj tvrdnji da se „eto napokon ostvaruje“ Alijin san „stvaranja muslimanske države u BiH“. Dakle, ipak je to samo Alijin, a ne san naroda.

Sve to porađa moralno, logičko i ljudsko čuđenje: mogu li se, i kojim pravom, uprkos jasno izraženoj narodnoj volji i želji, bilo čiji privatni snovi – ponarodnjavati? tj. podmetati i nametati narodu kao – „želja naroda“? Konačno, i kontekstualno najvažnije pitanje je – kako su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić glasali na Referendumu: za ili protiv „suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine države ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“?

Šta sve to znači?

O čemu se tu radi?

I po čijem nalogu se radi to što se radi?

Za odgovor je nadležan vremenski okvir nastajanja i objave koncepta Krijeposne muslimanske države. Bilo je to ratne 1993. godine: Zmaj od Bosne, 27. septembar 1993. (sedmičnik za politiku, društvo i kulturu), a tekst potpisuje Adnan Jahić, nekadašnji predsjednik SDA Tuzla, i poratni glasnogovornik SDA. Otkud, dakle, ideja te vrste u tako, po opstanak Države, sudbinski važnom, dramatičnom i krvavo teškom ratnom momentu?

S jednim komparativno-aksiološkim pogledom unazad, poznavaocima idejnih kretanja, nije teško zaključiti kako se u opisanom konceptu Krijeposne muslimanske države, da prepoznati prešućena konkretizacija planova i programski sažetak ciljeva Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.[2] U kojoj Izetbegović zagovara „jedinstvo vjere i politike“ i „nespojivost islama i neislamskih sistema“. Odnosno, odbijajući logiku bilo kakvog ljudskog zajedništva muslimana i nesmuslimana, kratko i jasno, insistira na tome da „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

foto muzejalijaizetbegovic.ba

Po Izetbegoviću, „islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (Islamska deklaracija, str. 22). Upravo to čini samorazumljivom prvu stavku Jahićevog teksta, da će „prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija, BiH biti MUSLIMANSKA DRŽAVA“. A, u muslimanskoj državi, kaže Izetbegović, „nema laičkog principa“, jer ona „treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID, str. 22).

Pa, za šta, i za koga, se onda bori Armija BiH?

Zašto se mrzne, strahuje, gladuje i gine u rovovima?

Da li za „državu ravnopravnih građana (i) naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, za kakvu se narod izjasnio na Referendumu (kako se to oficijelno uporno ponavlja pred građanima i Svijetom), ili za „muslimansku državu“ zasnovanu na „moralnom konceptu religije“?, kakvu zagovara Alija Izetbegović. Odnosno, metodološki i logički govoreći: kako je, bez „laičkog principa“, koji Izetbegović rezolutno odbacuje, moguća država ravnopravnih građana i naroda za koju se javno zalaže?[3]

To dvoje ne ide zajedno!

Ako je u pitanju lapsus ili logička konfuzija, onda bi to Neko trebao da nam objasni. I da se od svega toga javno ogradi. Ovako, bez ograde i odricanja, radi se o prešutnom i svjesnom pristajanju na – smišljenu i prozirno sofisticiranu prevaru. U tom slučaju, taj Neko se, očito, namjenski i voluntaristički neodgovorno, svih ratnih (i poratnih) godina, beskrupulozno poigrava i Građanima, i Narodom i Državom!

Međutim, zanimljivo je da, u ovoj prevarantskoj igri, ključna tvrdnja o „želji naroda“, s početka teksta, kasnije, na njegovom kraju [vidi P.S. faksimila] u novoj formulaciji – biva napuštena. Odnosno reducirana, i  svedena na formulaciju o „razmišljanju dosta ljudi“, dok su, Alija Izetbegović i Mustafa Cerić, iako ranije imenovani, sada svedeni na maglovit pojam „nekih autoriteta“, tj. onih „čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“. Tako se tekst iz prvobitne svenarodne izričitosti („želja naroda“), razvodnio u kvantitativni relativizam (o „razmišljanju dosta ljudi“), a početna personalna odrednica (Alija Izetbegović i Mustafa Cerić) svedena na bezimenu grupu „nekih autoriteta“. Dakle, o svemu se vodilo računa!

Pođimo redom.

Kao što se dā pretpostaviti, u genetskom poretku životne svakodnevnice i političke logike, neka ideja počinje i rađa se iz želje nekog pojedinca, ideologa. U ovom slučaju u pitanju je želja Jednog (Alija), koji onda nađe Drugog (Mustafa), pa se onda tu dvojicu proglasi za Grupu („nekih autoriteta“), koja, na kraju – u svojoj idejno-maštovitoj, fantazmatskoj samoponesenosti – biva prikazana kao cjelina, tj. Narod (resp. „želja naroda“). Dakle, u praksi sve ide odozgo – s vrha nadole. Ali, zarad javnosti i prihvatljivosti ideje, njen propagandni tok treba potpuno obrnuti.

Tako je u Jahićevoj priči poredak želja planski smišljeno – potpuno obrnut, i prikazan odozdo prema gore. Sve je postavljeno tako kao da želja dolazi od naroda, kako bi se Ideji (kao tobožnjoj narodnoj želji), priskrbio vanjski, društveni legitimitet, a kojoj se, tobože, i naknadno, („na kraju krajeva“), pridružuju Oni gore: svjetovni i vjerski poglavari. Jer, zaboga, poglavari samo slijede želje naroda.

Citiram:

„To želi muslimanski narod, (i), na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tako se, quasidijalektičkim obrtanjem stvari na glavu; tačnije, sofisticiranom verbalnom igrarijom, volja Jednog, na kraju prikazuje kao volja Svih, tj. želja Jednog postaje – „želja naroda“.

Sve to, staklasto prozirno zamešateljstvujušće činodejstvije, u svoj svojoj tragičnoj lagariji, i grubom falsifikovanju ciljeva naše borbe (juče) i razloga našeg življenja (danas), vodi obesmišljavanju naše egzistencije i našeg bivanja u Ovoj Zemlji. I sve neodoljivo asocira na naziv one predratne pozorišne komedije: Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi.[4] Ili, kako bi to etički dopadljivije konstatovao nobelovac A. Camus: „Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne može se živjeti bez razloga“. Mudrome dovoljno!

II

Jeste li za
suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
(Referendumsko pitanje 1992.)

Očito, Islamska deklaracija, i iz nje proizašli koncept Krijeposne muslimanske države, nisu bili mrtvo slovo na papiru, nego praktični politički vodič za ponašanje SDA kadrova na terenu. To jasno pokazuju držanja stranačkih čelnika u zemlji i inostranstvu. Dovoljno je uzeti samo par, od čitavog niza simptomatičnih primjera kojima Hadžihasanovićeva knjiga vrvi.

Jedan od njih tiče se odlaska delegacije Vlade u Iran, ratne 1994. Sve se odvija po matrici Krijeposne muslimanske države, a na račun Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, koja postoji još samo kao retorička zavjesa namijenjena građanima i narodu, kako bi onemogućila (zastrla) pogled na ono šta se iza nje – stvarno događa.

Cilj posjete Iranu bio je nabavka (kupovina) borbenih sredstava – baruta, mesinga i svega drugog što je Armiji BiH nedostajalo. Uglavnom, sve se odvijalo tôkom uobičajenim za tu vrstu namjenskih susreta. Ukratko, nakon dogovora i  napravljene specifikacije, domaćini su donijeli tekst ugovora u čijoj preambuli je, umjesto Republika Bosna i Hercegovina, pisalo: The Islamic Republic of Bosnia Hercegovina. Neupućen, i našavši se (kao Ministar odbrane RBiH) u vrlo neugodnoj situaciji, da svojim potpisom Ugovora s takvom preambulom, zastupa Državu pod lažnim, neustavnim imenom. Međutim, ljudski zbunjeni Hadžihasanović, ipak nalazi načina da se (uljudno zamolivši domaćina), na preambulu Ugovora, umjesto lažnog, The Republic of Bosnia Hercegovina, upiše ustavno ime države: Republika Bosna i Hercegovina, što je i učinjeno.

OK, reklo bi se.

Sve je uredu i – mirna Bosna.

Ali, nije baš tako.

Ova nevjerovatna antireferendumska priča ima svoj gorki nastavak.

Na završnom prijemu, Edib Bukvić, tada potpredsjednik Vlade RBiH, donosi „dokument u tvrdom povezu – Memorandum“. U preambuli Memoranduma, opet isto: nema Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto toga ponovo je ispisano lažno i neustavno: Islamic Republic of Bosnia Hercegovina.

Neka greška?

Ne, nego, očito, ustaljena praksa o kojoj vojska RBiH i građani ne znaju ništa.

Ambasador u Iranu, tada, bio je Omer Behmen. S njim i Hasanom Čengićem, „išli smo i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali“, kaže Hadžihasanović. I to će biti jedini sporan momenat cijele posjete. Jer, za SDA kadrove nije problem lažno predstavljanje Države (skrojene po recepturi privatnih snova pojedinaca), nego to što Ministar („muslimanske države“), i njegov pratilac nisu klanjali džumu.

foto cik media

Ukratko, sve vrvi od nereda i samovolje, očigledno privatizirane, ilegalne i, u praksi, već uveliko djelatne Islamic Republic of Bosnia Hercegovina, za koju je, građanima i Armiji iza leđa, napisan čak i Ustav. O čemu je, ne jednom, i TV javno, svjedočio i akademik Muhamed Filipović, koji potvrđuje postojanje Ustava muslimanske države: „I Ustav napisali za muslimansku državu i opet kažu da Bosnu nisu dijelili“.[5]

Naravno, sve se odvija na tajno-stranačkim dogovorima i mimo znanja građana. Tako, sav u čudu, autor, navodi „nisku gluposti u jednom danu“ (4. januar 1995.). Jedna od tih je vijest o tome kako Alija Izetbegović, u posjeti Gornjem Vakufu, lično (kao da je Država njegova privatna svojina), predaje finansijsku pomoć za razvoj privrede tog kraja; druga je, izjavu Ejupa Ganića, tokom privatne posjete Turskoj, da se tamo osjeća kao kod kuće. Slijede primjeri o tome kako generali vole politiku; kako se reis bavi državnim poslovima, a oficiri grade mesdžide i džamije; te, priča o tome, ko i kako osniva banku u Visokom …

Ali, ni neki drugi dani i primjeri, nisu ništa manje iracionalni i apsurdni. Tako čitamo i to kako, nekad „istaknuti psovači boga“, sada „svaki dan idu na džumu“; kako se šutke, i bez istrage, prelazi preko pogibije (sumnjivi saobraćajni udes), generala Arifa Pašalića; kako vlast razvija moć pojedinaca i oligarhija, a ne institucija sistema, pogotovo ne države. Kako babo i sin (Halid i Hasan Čengić), rudarima Breze (braniocima Bosne) za par čizama naplaćuju 50-60 tona uglja; kako vlastodršci „nisu ni prstom mrdnuli“ da spase zarobljenog Avdu Palića, pukovnika Armije BiH, jer (kao član SDP-a) „nije bio naš“. I kako, vezivanjem vlasti uz Boga, vlastodršci, zapravo, samo učvršćuju vlastitu moć.

Tu su i priče o zakletvi Mladih Muslimana i njihovoj otvorenoj podršci fašističkoj Italiji i Njemačkoj; o tome kako se b-h-s „pobjedničke stranke dogovaraju o podjeli ljudi, stanova, zemlje i vode“. Kako se ometa svako „građansko organizovanje“; kako Armijom i policijom upravlja grupa ljudi; i kako kontrolišu međunarodnu pomoć Bosni, koja, opet, dolazi vaninstitucionalno; itd.itd. Sve to, htjeli mi to ili ne, porađa čitav niz ljudskih, patriotskih, moralnih, etičkih, političkih, demokratskih, pravnih, civilizacijskih i drugih pitanja.

Ukratko:

Ako Armijom (i policijom), upravlja grupa ljudi, šta je onda Ministar odbrane, čemu služi Hamdija Hadžihasanović? Čemu i kome služe svi ostali, oficijelni, javno imenovani kadrovi Države, ako neko drugi, iz sjene, praktično provodi i realizuje skrivene, antiustavne, antireferendumske zadaće moćnika SDA? I, konačno, šta je naš stvarni problem danas? Da li samo to što Bosnu i Hercegovinu SNSD i HDZ otvoreno ruše, ili to što je SDA lažno brani?[6]

???

Nema odgovora.

Ostaje samo mūk i neizbježno moralno, ljudsko iščuđavanje.

Kako je sve to moguće? Ta besmislena igra; nadmena, hazjajinsko-drčna samovolja; autoritarna patologija; to ispadanje iz normalnog, odnosno, nestajanje smisla i razaranje razloga našeg življenja … I sve to dok narod u ratu krvari i gine, a u miru, gladuje, kopa po kontejnerima i živi u strahu i strepnji, jedva sastavljajući kraj s krajem.

Hamdija Hadžihasanović – foto avaz.ba

Za eventualni odgovor na gornja i njima slična pitanja, nikakav racionalni pristup nije kompetentan. Tu Razum nema šta da kaže. Pa, kako onda, dokučiti dubinu besmisla klero-politikantski projektovanog varanja i samozavaravanja, kojemu smo, kao građani Ove Zemlje, izloženi već tridesetak godina. Zemlje, u kojoj „sve češće srećemo takve oblike (političkog) ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog“. Međutim, u sveopštoj oguglalosti na sve, to više nikoga ne zbunjuje. Niti se koga tiče ni dotiče!

Jer, „izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja“ (kako nas uči patologija životne svakodnevnice), „ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani, nastavi da egzistira, tačnije, koegzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta. Vremenom, neki od njih … se toliko rašire i učestaju, da sami postaju nosioci zdravog i normalnog, ili bivaju integrisani u šire i opštije forme društvenih odnosa, pa … gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti“.[7]

Upravo time, tim psihološkim momentom navike, mogu se, bar djelomično, u situaciji masovne nezaposlenosti, siromaštva, bijede, gladi, poniženja i jeftinih manipulacija od strane etno-vlastodržaca – kojima su, kontinuirano, sistematski izlagani i izloženi tokom svih ratnih i poratnih godina – objasniti zagonetna, nerazumljiva šutnja javnosti i pasivnost gladnih i izigranih etno-podanika Bosne i Hercegovine.

Svaka istinski demokratska vlast (a takvom sebe predstavljaju b-h-s etno-vlastodršci), stidila bi se ponizno-podaničke šutnje vlastitih građana u ovakvoj situaciji. Situaciji zreloj za ljudsku, demokratsku i civilizacijsku pobunu i ustajanje u zaštitu svojih elementarni ljudskih prava i vlastitog ljudskog dostojanstva. Umjesto toga građani (resp. etno-podanici) šute. Očito, boje se nadmenih etno-politika, koje su, filozofiju svoje makijavelistički neljudske vladavine, spremne braniti svim sredstvima. Pa i, pretvaranjem vlastitih građana u leševe.

O tome najbolje svjedoče brojna neriješena ubistva građana, novinara, privrednika, studenata, policajaca … U posljednjih dvadeset godina neriješeno je četrdeset slučajeva.[8] Samo na području banjalučke regije, odnosno Banje Luke, Bosanske Gradiške, Prijedora i Bosanske Dubice, u periodu od 1995. do 2015. neriješeno je 28 ubistava muškaraca, žena i njihove djece i za sve te zločine ni do danas niko nije procesuiran.[9]

Ukratko, ova nas knjiga, jezikom pouzdanog svjedoka, ratnog Ministra odbrane RBiH, daleko od bilo kakve lične pragmatske logike, već u svom naslovu, upozorava na veliku prevaru građana i naroda Bosne i Hercegovine. Sveto političko b-h-s trojstvo, svih ratnih i poratnih godina, kako se da vidjeti iz navedenih primjera i događaja, istrajava na identičnoj matrici vladanja podešenoj za realizacije vlastitih ciljeva i svrha. A sve to, tobože, u ime naroda. Konačni rezultati te i takve vladavine vidljivi su na svakom koraku.

Samo par primjera:

Mi smo danas građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi; prvi u svijetu na indeksu mita i korupcije; spadamo među 8 najjadnijih zemalja svijeta[10]; a istovremeno, prema istraživanju Wealth-X, imamo 85 multimilionera teških 9 milijardi dolara.[11] Da apsurd bude veći, mi smo, sa svojim morem, rijekama, poljima i planinama; sa ogromnim šumskim i rudnim potencijalima, bogata zemlja a siromašna država. Država siromašnih građana. I to sasvim jasno govori da je naše siromaštvo projektovano i proizvedeno prevarama i pljačkom.[12] A cinizam tog siromaštva i te bijede, sastoji se u činjenici da je sve rađeno u ime naroda, u ime tobožnje zaštite tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa.

Ukratko, na sceni je pljačka naroda – u ime naroda!

Svemu tome prethodila je politizacija religija i religizacija b-h-s politika. O svemu tome vjerske zajednice šute? A istovremeno propovijedaju da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Dakle, ovdje su Religije izdale Vjeru. Našavši svoje bogove na Zemlji, okrenule su leđa i Bogu i narodu. Živimo u vrijeme religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju. I to je sva njihova vjera. U tom smislu, Oni s Religijom stoje odlično. Ali su zato u teškoj zavadi s Vjerom. Upravo zato, i tragom te logike, sve što preostaje nemoćnom i obespravljenom čitaocu koji dođe do kraja ove mučne knjige, jeste samo usrdna, skrušena molba Svevišnjem, na način kako je izrečena u onom ljudski nadahnutom aforizmu J. Nikolića:

Pomozi Bože ako te ima.
Ako te nema, reci, da se (više) ne nadamo.

[1] https://www.unodc.org/documents/data-and-analysis/statistics/corruption/Prevod_izvjestaja_BHS_fina_za_stampu_ispravljeno.pdf

[2] A. Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990.

[3] Cf. E. Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Esad Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo 2009. str. 139

[4] Autor Jovan Keser

[5] https://www.youtube.com/watch?v=HTqcAPkETqE&feature=share&fbclid=IwAR3iO4o1qyhhDDmqZAIjtRqZs2nT5ZgepJvbYxM1AC8U38A09P8g9BEvFK4

[6] https://vijesti.ba/clanak/458007/dodikov-kum-preuzeo-kompletan-posao-oko-bloka-7

[7] D. Kecmanović, Između normalnog i patološkog, Beograd 1973. str. 5

[8] http://www.bhrt.ba/veliki-broj-nerijesenih-ubistava-u-bih/

[9] https://faktor.ba/vijest/zabrinjavajui-podaci-iz-jednog-dijela-bih-nerijeeno-28-svirepih-ubistava-281854

[10] https://hayat.ba/bih-osma-na-listi-najjadnijih-zemalja-u-svijetu-glavni-razlog-nezaposlenost/28554/

[11] https://vijesti.ba/clanak/107591/85-milionera-u-bih-posjeduje-9-milijardi-dolara

[12] https://www.radiosarajevo.ba/biznis/ekonomija/procitajte-koliko-milionera-zivi-u-bih/243207

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni privrednik, tokom rata, u jesen 1993. godine, izabran je za ministra odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Iako je ostavku na tu funkciju podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994. godine) Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama odbrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo odbrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi “Dobrovoljac i prevare” koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju izdavačke kuće “KULT-B” iz Sarajeva.

Izvor: Tačno.net

https://www.tacno.net/naslovnica/anti-referendumska-muslimanska-drzava-cije-su-narodne-zelje/?fbclid=IwAR1KHL7bv9Gb1t31aPC95X3T9ASUbgk0s3mZF_zlcttxjAMQXpYYJrGaMKM